Na komemoraciji Žarku Lauševiću održanoj u Jugoslavenskom dramskom pozorištu u Beogradu, Petar Božović podijelio je svoja sjećanja na preminulog glumca. Božović je između ostalog prepričao njihov prvi susret. U svom potresnom govoru Božović se prisjetio Lauševićevog prijamnog ispita na Fakultetu dramskih umjetnosti. Vratimo se na početak, dva stoljeća i dva tisućljeća. Bio je to miran jesenji dan 1978. ili 1979. godine u selu Crnica. Profesor Milo Đukanović režirao je dramu “MV”, koja se bavila povratkom čovjeka iz Amerike. Tijekom snimanja, Milo me upoznao sa zgodnim mladićem i rekao: “Ovo je tvoj sin.” Bio sam oduševljen što sam ga upoznao. Kako je snimanje odmicalo, došao je trenutak da moj sin ode i Milo mu je predao kovertu za profesoricu Minju Dedić.
Nisam znala da Žarko ide prema prijemnom uredu. Kad se vratio, vratio je neotvorenu omotnicu Milu, obavijestivši me da je prošao. Tada sam primijetio jednu kvalitetu koja ga je krasila. Dok smo sjedili u baru i pili, prošlo je nekoliko godina. U tom trenutku mi se moj suputnik ispovjedio. “Znaš, i dan danas me je sram što ti nisam dao čašu vode kad sam položio prijemni ispit.” Nisam se mogao ni sjetiti tog događaja. Neko smo vrijeme šutjeli prije nego što je ponudio: “Želiš li da ti sada donesem čašu vode?” Odgovorio sam: “Ne, hvala. Umjesto toga, donesi mi najbolji viski.” Kad je Đukanović umro, bili smo na izletu recitirajući stihove Aleksandra Lekše Ivanovića, kako je rekao naš voljeni prijatelj Mićko Gak, „Odleti nam Žare“. Petar Božović prenio je.
Jučer u 11 sati služen je parastos preminulom Žarku Lauševiću, kojem su nazočili brojni pojedinci koji su željeli odati počast preminulom glumcu. U čast pokojnika govore su održali Petar Božović, Milan Marić, Dragan Bjelogralić, Irfan Mensur, Vojislav Brajović, Milutin Mima Karadžić, Svetozar Cvetokvić, Tamara Vučković Manojlović, Vida Ognjenović i Svetlana Bojković. Nakon njegove smrti, najmiliji i poznanici cijenjenog glumca okupili su se u dva sata poslijepodne na Novom groblju kako bi odali posljednju počast i oprostili se od njega. Među ožalošćenima su bili Predrag Miki Manojlović, koji je dirnut do suza izrazio sućut, zatim Zoran Cvijanović, Nina Janković, Tanja Banjanin, Svetozar Cvetković, Dragan Bjelogrlić, Radmila Živković, Vojin Ćetković, Sloboda Mićalović, Miloš Vlalukin, Dejan Lutkić, Vesna Trivalić, Irfan Mensur, Predrag Bjelac, Nebojša Dugalić, Srna Lango, Dubravko Jovanović, Dragan Petrović Pele, Andrija Milošević, Milan Marić, Marija Vicković, Srdan Golubović, Olivera Vitorović, Radoš Bajić, koji je bio u pratnji obitelji, Enis Bešlagić, i Viktor Savić.
Obitelj se uputila do kapelice na posljednji ispraćaj, gdje su ih dočekali izrazi sućuti. Unatoč hrabroj fasadi, djeca Žarka Lauševića, Asja, Jana i Dušan, na kraju su podlegla emocijama i suzama. Dušan se u kapelici držao za sestru dok su obje plakale, a utjehu je pronašao u zagrljaju Žarkove druge supruge Anite, koja se također borila da ostane pribrana u ovom tužnom danu. Pjesme “Zlatni dan”, “Jeleni mori sami”, “My Way” i “Sve što želim u ovom trenutku” ispratile su Žarka Lauševića na vječni počinak. Na sprovodu glumca nije održana nikakva služba prije kremiranja. Prema izvorima, ovaj vjerski obred nije održan zbog zahtjeva obitelji. Protokol ispraćaja kremiranja daje obitelji pravo izbora hoće li više voljeti kremiranje ili ne.
