U današnjem članku vam pišemo na temu ljudske časti, žrtve i onih tihih, gotovo zaboravljenih dobrih djela koja se ponekad vrate onda kada im se najmanje nadamo. Govorimo o ljudima koji ne mjere dobro prema računu, već prema srcu o onima koji čine ono što je ispravno, čak i kad ih cijeli svijet uvjerava da su budale.
Ovo je priča o Petru, čovjeku koji je vjerovao da je izgubio sve, a zapravo je posijao sjeme koje je jednog dana izraslo u najveći plod njegovog života.Kada je Milan, Petrov prvi komšija i pobratim, iznenada preminuo, selo je obavila tuga, ali iza nje ostao je i dug strašniji od svake žalosti. Milan se bio zadužio kod neumoljivog zelenaša, gazda Vase, samo da bi školovao jedinca Andreja. Želio je da njegov sin iščupa korijene siromaštva i pođe putem znanja.
A onda je smrt prekinula sve planove, ostavivši iza sebe samo strah. Vasa nije znao za saosjećanje. Tri dana nakon sahrane pokucao je na vrata udovice i zaprijetio da će im oduzeti kuću i zemlju ako do nedjelje ne vrate dug. Sinu, koji je studirao u inostranstvu, majka nije smjela reći ni riječ – nije htjela da ga optereti očevom mukom.
Petar, koji je živio tik pored, čuo je Vase kako prijeti. Nije imao bogatstvo, nije imao naslijeđene hektare zemlje, samo jednu plodnu njivu pored rijeke i nekoliko ovaca. Ali ono što je imao bilo je srce koje je držalo do obraza više nego do imovine. Nije mogao dopustiti da dom njegovog pobratima propadne, da žena i dijete završe bez krova.
- Te noći Petar nije spavao. Znao je da svako rješenje ima cijenu, a njegova će biti najveća koju je mogao platiti. Prije zore obukao je svoje jedino svečano odijelo i otišao u varoš. Ondje je, na zaprepaštenje i notara i kasnije cijelog sela, prodao svoju jedinu njivu – zemlju koja je hranila njegovu porodicu. Uzeo je novac, otišao pravo gazda Vasi i bacio mu gomilu novčanica na sto. Nije pregovarao, nije objašnjavao. Rekao je samo: “Evo ti tvoj krvavi dug. Milanova kuća ostaje Milanova.” Vasa se smijao, ubijeđen da gleda čovjeka koji upropaštava sebe zbog tuđeg tereta.
Nije prošlo dugo, i glas se proširio selom. Ljudi su ga gledali kao čudaka, kao ludaka koji je prodao dedovinu radi komšijskog duga. Šaputali su iza leđa, govorili da će gladovati, da će mu se porodica raspasti, da je budala u vremenu kada svako gleda samo svoj interes. Ali Petar je ćutao. Nije se pravdao, nije tražio priznanje. Ni Milanovoj ženi nije otkrio šta je učinio – samo joj je rekao, skromno i tiho, da je “dug rešen”.
Godine su prolazile. Petar je zaista osiromašio – radio je nadnice kod onih istih ljudi koji su mu se smijali. Leđa su mu se savijala pod teretom rada, a kuća mu se polako urušavala. Milanov sin Andrej završio je školovanje, postao cijenjeni arhitekta u inostranstvu, dolazio rijetko, nesvjestan cijene koju je drugi čovjek platio za njegov miran život.
A onda, nakon deset godina, u selo je stigla crna limuzina kakvu ljudi tamo nikada nisu vidjeli. Zaustavila se ispred Petrove stare kapije. Petar je cijepao drva, umoran, ne sluteći da taj dan nosi preokret kakav ni u snu ne bi zamislio.
Iz automobila je izašao Andrej, sada odrastao čovjek, ozbiljnog pogleda. Nije došao majci – došao je Petru. U rukama je nosio kožnu fasciklu i veliku mapu. Stao je pred Petra, dugo ga gledao, kao da mu oči ne mogu obuhvatiti težinu čovjeka koji je zbog njega žrtvovao sve što je imao.
- Rekao je da je tek na majčinom samrtnom krevetu saznao istinu. Suze, ispovijest, istina koja je godinama šutjela – sve je to stiglo do njega prekasno, ali dovoljno snažno da mu promijeni srce. Petar je pokušao umanjiti svoje djelo, govoreći da bi njegov otac učinio isto. Ali Andrej je donio nešto što je godinama čuvao za pravi trenutak.
Pružio je Petru vlasnički list. Ali nije se radilo o staroj njivi – tu je njivu Andrej otkupio još prije pet godina. Sada mu je pokazao mapu: preko te zemlje trebao je proći novi autoput. Država je otkupila sve parcele po cijeni stostruko većoj od one po kojoj je Petar prodao svoju. Sav taj novac već je bio uplaćen na Petrov račun.
A onda, pred selom koje se okupilo oko ograde, Andrej je rekao nešto što je sve utišalo: da je otkupio dugove svih onih koji su se Petru rugali. Da se dobrota ovog čovjeka, ova čista i rijetka dobrota, prelila i na one koji je nisu zaslužili.
Petar je zaplakao, ne zbog novca, već zbog spoznaje da dobro nikada ne umire. Da njegovo djelo nije bilo uzalud, da je raslo u čovjeku koji sada stoji pred njim kao dokaz da se čast vraća – tiho, kasno, ali pravedno.
Andrej ga je zagrlio i rekao: “Ti si meni sačuvao dom. Sada ja tebi gradim novi.”
Nekad mislimo da gubimo sve kada dajemo. Ali dobrota se nikada ne gubi. Ona se samo posudi vremenu – i vrati se onda kada nam je najpotrebnija, u veličini koju samo ljudskost može da isplati
