U nastavku našeg današnjega članka, malo se dotičemo i životnih isspovijesti, a onu koju vam prenosimo, dolazi nam iz Bosne i Hercegovine. Naime, ova žena je usvojila i dijete, a evo šta joj se desilo….
Nana Hanifa, rodom iz Striježeva, proživjela je život pun izazova, tuge i nesvakidašnjih događaja. Iako je bila skromna i suzdržana, njezina je priča primjer otpornosti, odlučnosti i altruistične ljubavi. Odgajana je u doba kada su teškoće bile uobičajena pojava, a pojedinci su ovisili jedni o drugima za preživljavanje. Kroz svoj život nana Hanifa je pretrpjela mnoštvo gubitaka. Pokopala je čak šestero braće, duboka tuga koja je za nju ostala nezacijeljena rana.
Nadalje, gubitak najstarije kćeri označio je, prema vlastitim riječima, najizazovniji trenutak njezina postojanja. Trenutačno je majka triju kćeri na koje je neizmjerno ponosna, kao i jedne djevojčice koju je odgojila, a koja, iako nije njezino biološko dijete, zauzima drago mjesto u njezinu srcu. Priča o djetetu koje je Hanifa preuzela tijekom godina sukoba utjelovljuje teme nesebičnosti i topline. “Djetešce je bilo staro samo sedam dana kada je njezina majka doživjela trombozu, što je zahtijevalo hospitalizaciju od dva i pol mjeseca.
Djed djevojčice, sada pokojni, donio mi je bebu umotanu u pregaču. Ta mi je slika ostala urezana u sjećanje. Cijelo vrijeme rata, kada su šume predstavljale značajne opasnosti i bile uglavnom nedostupne, djed je držao pregaču pričvršćenu oko vrata, s U njemu se ugnijezdilo novorođenče. Nosio je torbe u rukama dok je plovio kroz šumu da spasi svoju unuku“, prepričava nana Hanifa, još uvijek duboko pogođena sjećanjem na taj trenutak. U tom periodu Hanifa je imala dvije odrasle kćeri koje su bile udate i željne da joj pomognu oko djeteta.
Zajedno su prebrodili brojne izazovne trenutke. Hanifa se sjeća kako je njegovala bebu dok dijete nije napunilo tri mjeseca. “Imala sam svoje krave i opskrbljivala sam je kravljim mlijekom dok nije dovoljno narasla da može konzumirati drugu hranu. Njegovala sam je s puno ljubavi, unatoč svijesti da možda neće ostati sa mnom na neodređeno vrijeme”, razmišlja. Kad je dijete navršilo šest mjeseci, majka ju je vratila u njezino prebivalište. Hanifa se trudila da je odgovori od tog izbora. Hanifa izražava, s tonom tuge, “Savjetovala sam je, ‘Nemoj uzeti dijete; rat je i bojim se za tvoju sigurnost.’
Međutim, zanemarila je moje upozorenje i odlučila povesti dijete sa sobom. Uprkos okrutnostima koje joj je život priuštio, nana Hanifa je ustrajala čista srca. Njezina pripovijest služi kao svjedočanstvo ere u kojoj su pojedinci dijelili svoje posjede i podržavali jedni druge, bez obzira na brojne opasnosti i izazove s kojima su se suočavali. Danas, Hanifa svoja sjećanja čuva s osjećajem ponosa i poniznosti, prepoznajući da je nastojala dati sve od sebe tijekom svog života, čak iu najizazovnijim vremenima.
