U nastavku našeg današnjega članka govorimo o jednom slučaju koji je uznemirio apsolutno cijelu Srbiju. Naime, svjedoci smo sve većeg procenta crne hronike i ubistava u posljednje vrijeme. Sada jedna baš takva vijest….
Enigma oko nestanka Đorđa Andrejića, 13-godišnjeg dječaka iz Majilovca kod Velikog Gradišta, i dalje je nerazjašnjena čak i nakon 13 i pol godina. Sada, u dobi od 27 godina, Đorđevo ime ostaje povezano s nizom zbunjujućih događaja koji su se odigrali 22. srpnja 2010. Tog dana, Đorđe je ispratio svoju majku Marinu u vrt, no nakon dva dana ona se vratila sama, krvavog tijela i bez svog sina. Nakon što je priznala da je ubila Đorđa, Marina je odmah napustila mjesto događaja. Zbog navodne smrti svog djeteta, osuđena je na dvije uzastopne kazne od 20 godina zatvora.
Tokom 703 dana provedenih u pritvoru, čekala je pravdu, ali je Žalbeni sud na kraju oslobodio zbog nedostatka dokaza. Nakon toga, podnijela je tužbu protiv države i dobila značajnu odštetu za nezakonito zatvaranje. Također, pokrenula je postupak protiv Srbije u Strasbourgu. Do danas, posmrtni ostaci dječaka nisu pronađeni, a institucije više ne istražuju ovaj slučaj. Đorđe je trebao krenuti u sedmi razred nakon ljetne pauze, a njegova majka ga je odvela na obiteljsko imanje, udaljeno kilometar i pol, prema poruci koju je ostavila suprugu. Međutim, nisu se vratili čak dva dana. Konačno, majku su mještani pronašli u subotu u blizini susjednog sela Kurjače.
Djelovala je dezorijentirano, bez obuće, prekrivena krpeljima i s brojnim ogrebotinama po tijelu. Mještani su je otpratili natrag do kuće. Seljanka koja je našla Marinu opisuje događaje: obavijestila ih je da je zadobila ozljedu dok je radila u vrtu i da je poslala sina po pomoć. Tijekom vožnje automobilom, otkrila je da je kopala u vrtu, iako to nije imalo smisla jer u blizini nije bilo vrta. Istraga je kasnije potvrdila njegove sumnje, jer nisu pronađeni dokazi o vrtlarskim aktivnostima u okolnim parcelama.
Kad su se vratili kući, Marina je priznala suprugu da ne zna gdje je Đorđe. Nakon fizičkog napada od strane muža, prijavila je nestanak sina. Tijekom policijskog ispitivanja, najprije je izjavila da joj je dijete nestalo, a zatim priznala da ga je nenamjerno onesvijestila, ali je tvrdila da se kasnije probudio. Na kraju je priznala ubojstvo i rekla da je njegovo tijelo sakrila ispod lišća.
U društvu odvjetnika, policiji je dala detaljan opis događaja. Angažirala je odvjetnika Srbislava Stojanovića, a otkrila je i mjesto gdje je sakrila posmrtne ostatke. Iako su je policajci odveli na navodno mjesto zločina, tijelo nije pronađeno, a Marina je ostala pri tvrdnji da je ubila sina. Međutim, priznanje bez dokaza nije bilo dovoljno da se utvrdi krivnja.
Istraga je obuhvatila više od 200 osoba koje su pretraživale područje u potrazi za Đorđem. Marina je, nekoliko puta dovedena na područje zvano Beljanica, izjavila da ne razumije zašto njen sin nije pronađen.
Iznenađujuće, potraga je prekinuta nakon deset dana, iako nisu postojali konkretni dokazi osim njezinog priznanja. Kasnije je 20. kolovoza povukla svoje priznanje, tvrdeći da je bila pod pritiskom policije koja je vršila verbalno i fizičko zlostavljanje. Njezin odvjetnik potvrdio je njenu nevinost, ističući da je bila prisiljena na priznanje. Tužiteljstvo je negiralo te tvrdnje i ostavila je u pritvoru.
U novembru 2010. godine pronađena je ljudska lubanja na području šume koja je ranije temeljito pretraživana. Lubanja je otkrivena 30 metara od mjesta gdje je Marina posljednji put viđena. DNK testiranje potvrdilo je da lubanja pripada Đorđu, ali ostatak tijela nikada nije pronađen. Uz to, lubanja nije dala nikakve informacije o uzroku smrti, a nije bilo vidljivih ozljeda koje bi se slagale s njenim tvrdnjama.
Nakon pronalaska lubanje, Više tužilaštvo u Požarevcu podnijelo je optužnicu protiv Marine za teško ubojstvo, koja nosi maksimalnu kaznu od 40 godina. Optužnica se temelji na njezinom priznaniu i DNK dokazima, ali uključuje i povlačenje prvotnog priznanja. Marina je izjavila da je Đorđu posljednji put vidjela u šumi gdje je zadobila ozljedu noge.
Suđenje je počelo u januaru 2011., ali su dokazi ostali nepromijenjeni. Motika koju je imala prilikom hapšenja nije sadržavala biološke dokaze koji bi je povezivali s djetetom. U martu 2011. godine, izrečena joj je prva presuda od 20 godina zatvora, no branitelj je odmah uložio žalbu. Na kraju, u julu 2012., Žalbeni sud ju je oslobodio krivnje.
