U ovom članku istražujemo potresnu životnu priču Slavka Petrovića, zidara podrijetlom iz Banje Luke, čija je egzistencija obilježena nepredviđenim događajima i patnjom. Naime, nikada u životu ne možete da znate, a šta vam to sutra donosi…..
Značajan dio svog života Slavko je posvetio poštenom radu u građevinarstvu, isprva u bivšoj Jugoslaviji, a kasnije je, kao i mnogi drugi, otišao u inozemstvo u potrazi za boljim prilikama. Prije gotovo dva desetljeća, njegova profesionalna nastojanja dovela su ga u Rusiju, što je rezultiralo dubokom preobrazbom u njegovom životu. Na gradilištu u blizini Kazana upoznao je Veroniku, mladu Ruskinju zaposlenu kao kuharica za radnike.
Iako njihov prvi susret nije izazvao trenutnu ljubav, Slavko je ubrzo ostao očaran Veronikinim osmijehom i ljubavlju koju je pokazivala. Kako su počeli sve više vremena provoditi zajedno, njihova je veza prerasla u ozbiljniju obvezu. Doznavši za Veronikinu trudnoću, Slavko je odlučio ostati u Rusiji; Zatim su se vjenčali i dobili prvo dijete, sina Ivana. U godinama koje su uslijedile njihova se obitelj povećala na još petero djece — četiri sina i jednu kćer. Slavko je predano danonoćno neumorno radio kako bi prehranjivao svoju obitelj, dok je Veronika vodila kućanstvo i čuvala djecu. Kako je vrijeme prolazilo, Slavko je počeo osjećati da mu je brak u problemu.
Toplina u njihovom odnosu se smanjila, što je dovelo do sve veće šutnje i značajnog pada komunikacije. Iako Veronika nije bila neadekvatna majka, Slavko je primijetio da se među njima povećava emocionalni jaz. Nakon trećeg rođendana najmlađe kćeri, Slavko se odlučio vratiti u Bosnu na nekoliko mjeseci kako bi pronašao sezonski posao i financijski pomogao obitelji. Iako je Veronica hladno reagirala na njegovu odluku, nije ga spriječila da ode. U Bosni se dogodio nepredviđen razvoj događaja. Po povratku, Slavko se duboko iznenadio kada je na ulazu u svoju kuću zatekao nepoznatog muškarca.
Otkriveno je da je ta osoba novi partner njegove supruge. Njegova djeca, koja su ga prije zvala “tata”, sada su ovog čovjeka smatrala svojim ocem. Veronika je grubo rekla Slavku da ne može ponovno ući u njihove živote, a kao razlog je navela njegov odlazak te dala naslutiti da su djeca sada prigrlila novu očinsku figuru. “Bio je to kao udarac u srce”, razmišlja Slavko. Iznenadno i bolno uništenje života koji je mukotrpno gradio godinama ostavilo ga je u nevjerici. Iako nije znao kako odgovoriti, shvatio je da se sve nepovratno promijenilo. Nakon toga Veronika se udala za vozača kamiona, zabranivši Slavku bilo kakav kontakt s djecom.
Jedina veza koju je imao sa svojim sinovima i kćerima sastojala se od povremenih videopoziva, koji su se s vremenom postupno smanjivali. Kako je najstariji sin sada u dvadesetima, najmlađe je dijete već nakon nekoliko godina ušlo u adolescenciju. Slavko je tražio pravne načine kako bi osigurao pravo na susrete sa svojom djecom; međutim, nailazio je na prepreke zbog nedovoljnih financijskih sredstava za angažiranje pravnog zastupnika. “Nemam dovoljno novca za odvjetnike, a moje srce ovo više ne može podnijeti”, kaže sa suzama u očima i tugom u glasu.
Njegovo postojanje pretvorilo se u bespoštednu bitku protiv vlastite patnje, ali on i dalje zamišlja budućnost u kojoj ga traže njegova djeca, žudeći da shvate istinu o svemu što se dogodilo. Slavko trenutno živi sam, radeći razne sitne poslove. On razmišlja: “Mnogi me ljudi pitaju: ‘Zašto si joj vjerovao?’ Međutim, najbolniji aspekt je to što sam izgubio svoju djecu zbog raspada braka ili Veronikinih postupaka, već zbog zabrane viđanja njegove djece. Ovo je kazna gora od smrti”, zaključuje Slavko izražavajući duboku tugu koju svakodnevno trpi. Njegova pripovijest služi kao dirljiv podsjetnik na brze transformacije kroz koje život može proći i inherentnu čežnju za ljubavlju i obitelji kada se čini da je sve u opasnosti.
