Na društvenim mrežama se itekako može pronaći jako puno ovakvih i sličnih priča. Imamo osoba koje žive u našem okruženju, a da su jako bolesni, a to se apsolutno ne da priimjetiti na njima. Danas vam donosimo jednu jako neobičnu priču iz regije, koja je itekako odjeknula u domaćim medijima.
Jedna Hrvatica svog je sina do kraja života držala u “kućnom pritvoru”, a 59-godišnji sin do njezine smrti više nije vidio svijeta.
Iako je rođen 1948. godine, ponovno se pojavio tek 2007. godine. Dragina majka Veronika to je skrivala od svijeta sve do ožujka te godine.Drago je zatvoren u sobi sa željeznim rešetkama na prozorima živio više od pola stoljeća. Još je smješnija činjenica da se Kuća strave nalazi samo nekoliko stotina metara od Centra za socijalno-radnu zaštitu Bello Manastir.
Prije 16 godina Draga je cijeli život bio u kućnom pritvoru bez ikakvog kontakta s vanjskim svijetom, a njegova stravična i zastrašujuća životna priča šokirala je Baranju i cijelu Hrvatsku. U kući u Ulici Vladana Desnice 26 u Belom Manastiru “Nevidljivi čovjek” proveo je 59 godina života. Svi su zaboravili, ili čak i ne znaju da Drago postoji.
S vremena na vrijeme, noću, kada se upale svjetla, mještani će vidjeti lik muškarca u kući, ali ne znaju da je to sin koji je zaključan u kući i pažljivo skriven od strane svojih majka od djetinjstva. Večernji piše da dolazi s ovoga svijeta.
Nije se igrao s vršnjacima, nije slavio rođendane, nije išao u školu… Susjedi s kojima su 2007. razgovarali novinari tvrdili su da Dragu nikada nisu vidjeli. Koliko ga je majka dobro skrivala, svjedoči i nevjerojatna činjenica da Draga nikada nije ni upoznala bratovu suprugu, iako su prvih nekoliko godina braka živjeli zajedno na istom kućnom broju, u istom dvorištu. Ukratko, gotovo šezdeset godina ovaj nesretnik zapravo nije postojao, jer nitko osim šačice članova njegove obitelji nije znao za njegovo postojanje. Ne igra se sa vršnjacima, ne slavi rođendane, ne ide u školu…
Drago nikada nije upoznao nikoga drugoga, čak ni svog prvog susjeda. Nije izlazio iz kuće, uživao je u toplini sunca, osjećajući nadolazeći vjetar i udišući svjež zrak. Bio je zatvoren u četiri zida svoje male sobe 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. Jedini prozor u toj tužnoj sobi gledao je na dvorište, a poput zatvora, prozori su bili pričvršćeni željeznim rešetkama, kao i željezne rešetke na svim prozorima Kuće strave sagrađene početkom prošlog stoljeća. Nema izravnog izlaza iz sobice u kojoj je cijeli Dragin svijet. Put do izlaza iz dvorišta vodio je kroz kuhinju u kojoj je spavala njegova majka. Vrata te sobe su danju uvijek zaključana. Samo će privremeno biti otvoren u večernjim satima. Majka Veronika pustila ga je u kuhinju pod okriljem mraka. Prolaznici će vidjeti lik čovjeka u osvijetljenoj sobi. Kažu da je uvijek sjedio tako da su mu se vidjela samo leđa, a ne lice, pa je njegov identitet ostao misterij. Čak ni građani koji su iz ulice išli prečacem kroz svoja dvorišta, pa čak ni pokoji susjed koji je prolazio, Dragu nikada nisu vidjeli.
Nakon očeve smrti jedina osoba koju je Drago vidio i čuo posljednjih 20 godina bila je njegova majka. Nije se družio sa svijetom preko radijskih ili televizijskih ekrana. Nije ni znao čemu služi kupaonica. Tek kada je Veronikina majka umrla u veljači 2007. u dobi od 87 godina, stravična priča izašla je u javnost.
Koliko je tada bilo poznato, Drago je bio najstariji sin Veronike i njezina supruga Ivana. Doznaje se da je Drago jako mlad obolio, pa su ga od srama, kako su vjerovali mještani, zatvorili u kuću da ga nitko više nikad ne vidi. Kako je vrijeme prolazilo, svi su zaboravili na dječaka. Prema riječima ljudi koji su poznavali Veronikinu majku, za njega više nitko nije pitao jer je Drago za njezinu majku bio zabranjena tema. Tek kada se 59-godišnji Drago 2007. preporodio, ovaj nesretnik je ponovno počeo egzistirati za sustav. Posredstvom Centra za socijalni rad smješten je u udomiteljski dom kod Kneževih Vinograda Vallerija. Prilikom odabira posvojitelja jedan od osnovnih uvjeta bio je da nova obitelj nesretnog Draga zna mađarski, jedini jezik koji je ikada čuo i jezik na kojem je s njim razgovarala njegova majka. Ne razumije hrvatski, a prema riječima njegove posvojiteljice, ne razumije ni cijele rečenice, samo riječi poput “dođi, sjedni”.
Prvih deset dana kod kuće Drago bi navlačio deku preko glave svaki put kad bi mu netko ušao u sobu. Nije joj dopustio da se presvuče ni istušira. Na sreću, s vremenom su se stvari popravile. Počeo je nositi pelene, ispričala je udomiteljica, a ponekad bi je uhvatio za ruku ili joj stavio dlan na obraz. Iako se mogao kretati, godine u “zatvoru” učinile su svoje i nije ustajao iz kreveta. Dadilja mu je donijela obrok u sobu.
