U nastavku našeg današnjega članka, govorićemo o jednom događaju koji je sredinom 80 godina prošloga vikeka uzdrmao cijelu bivšu Jugoslaviju….
Možda niste znali, ali činjenica je da mnogi ljudi svakodnevno nestaju u svijetu i za većinu njih se njihova sudbina nikada ne zna. Danas za vas imamo priču koja para srce. Donosim jednu vrlo tužnu priču Ljubinka Milojkovića iz Zaječara. Četrdeset godina života proveo je u mukama i neizvjesnosti zbog iznenadnog nestanka brata Dragoslava. Rekao je: “došao me posjetiti u vojsku i nije se vratio kući.” Ovo sažima život pun tuge, nade i neumoljive potrage za odgovorima.
I nakon 42 godine razdvojenosti od brata, Ljubinko je siguran da brat nije zauvijek izgubljen; siguran je da je Dragoslav živ i da će jednog dana ponovno biti spojeni. Nestao je 1982. godine odmah nakon posjete Ljubinke, koja je tada bila mladi vojnik. Činilo se da posjet nije nagovijestio nikakvu tragediju; nije bilo svađe i bezveznog razgovora. Gledajući unatrag, sve je izgledalo kao što je uvijek bilo – perspektive bi mogle reći, možda čak i previše smirena činjenica koja sada izgleda gotovo sablasno. “Otišao je bez riječi, bez objašnjenja, bez sukoba i pitanja”, kaže Ljubinko. Tog je dana otišao od kuće da se nikada više ne vrati, ostavivši iza sebe svoju ženu i dvoje djece u tami toliko golemoj da nije nudila odgovore, nikakvo značenje. Kako su godine prolazile, njegovog brata nije bilo nigdje.
Ljubinko je preuzeo na sebe opoziv i nadu u njegov povratak. Njegova nepokolebljiva odluka da njegov brat ne bude zaboravljen povezivala je cijelu obitelj. Obitelj Milojković teško je prošla; Ovi roditelji, koji su nakon Dragoslavova nestanka odgajali svoju djecu i ove unuke, nisu našli previše dobra u njegovom povratku. U međuvremenu, moja žena, shrvana tugom i beznađem, sada boravi u staračkom domu jer si ne može pomoći. Hronich također objašnjava da u biti ostaje sam na svijetu izgubivši oba svoja brata. Jedan od njih podlegao je bolesti u nježnoj dobi, a drugi je doživio nesreću. “Ja sam jedini ostao. I on.
Ako je živ. Ako je negdje…” Ove riječi ne pokazuju bijes, već duboku tugu i vječnu želju da njegov brat bude u njegovoj blizini. Nakon što je Nada punih 15 godina nestala, Ljubinko je konačno dobio vijesti od novosadskih policajaca tek nakon što je izgubio nadu da će Nada biti pronađena. Ljubinko je obaviješten da je Dragoslav otišao u policijsku stanicu u Novom Sadu i da želi produžiti osobnu iskaznicu i prijaviti se na novu adresu. Kad mu je pokazana fotografija Ljubinke, policijski inspektor je odmah shvatio da ima posla s rođenim bratom.
Bio je to kratki tračak nade u dugoj, mračnoj priči – neki mali dokaz da se Dragoslav možda nije potpuno oslobodio svoje prošlosti, da ona još uvijek visi u njemu, negdje. Jao, kad se Ljubinko pojavio u policijskoj stanici da sačeka bratov povratak, ustanovio je da je Dragoslav već otišao. “Samo je rano jutros uzeo svoje papire i otišao”, rekli su, ali nisu dali nikakav trag. To je, za većinu muškaraca, mjesto gdje potraga završava, kao i nada. Ali za Ljubinku je ona nešto sasvim drugo. Njegovo je biće postalo vječna potraga sastavljena od krhotina koje nikada ne može prestati pokušavati složiti u nešto kohezivno. Za njega je svaka informacija, svaki znak života koji je bio ili bi mogao biti neprocjenjiv.
Njegova je molba izravna i vrlo dirljiva: pronaći brata i barem mu se približiti. Ako je Dragoslav živ dok čita ove riječi, Ljubinka ga poziva da se predstavi. Također, u slučaju da Dragoslava netko primijeti u gradu, na ulici ili u autobusu, treba ga podsjetiti da ga netko kod kuće još uvijek čeka i vjeruje. “Samo da ga vidim, da potvrdim da je tu… Neću mu ništa zamjeriti. Samo da ga još jednom zagrlim”, reče Ljubinko punim nade i nježnim glasom. U društvu koje ima amneziju i gdje ljudi lako odbacuju jedni druge, on ne vjeruje u priče ili paučine, već u krv i meso; usred bratske veze koju nikakva daljina ne prekida.
Ova priča objašnjava dubok učinak gubitka na obitelj i ocrtava prirodu tuge i ulogu nade. To je nada koja često vuče pojedince u najtežim vremenima. Ljubinkova stalna potraga i uvjerenje da će jednog dana njegov brat pronaći put do njih izvući će sjajne lekcije o tome koliko su obiteljske veze jake, a snaga ljubavi ostaje tu, usprkos vremenu i udaljenosti. Dragoslavov nestanak nije samo osobna tuga; govori o ljudskoj otpornosti i sposobnosti pamćenja da osigura da osoba ne nestane samo u mraku poput još jednog imena iz povijesti.
Svaka riječ koju Ljubinko izgovori nosi sa sobom skrivenu tugu, ali istovremeno i nepobjedivu nadu – da će jednom doći vrijeme kada će reći: “Gdje si, brate moj?” i dobiti odgovor na ovo pitanje za kojim čezne sve ove godine. U vremenu u kojem mnogi mogu lako izgubiti vjeru ili nadu i biti prepušteni vjetrovima sreće – Ljubinko ostaje dokaz duha opstanka i nepokolebljive vjere u ljubav obitelji. Njegov narativ pruža snažan podsjetnik na vrijednost povezivanja kao ljudi i neizbježnost postavljanja pitanja iako nas vrijeme može odvratiti od nekih odgovora. Svaki naredni dan za njega znači priliku da iznova krene nekim putem, prema istini, i živi na novo obnovljenoj nadi.
