– Irfan Mensur je definitivno jedan od najboljihh glumaca koje je Balkan dao. Na sceni je prisutan još od 70 godina prošloga vijeka, kada je i snimio svoja najbolja filmska djela. Zbog svog imena i prezimena imao je jako velikih problema u životu, i to pogotvo u vrijeme kada je Jugoslaviju potresao građanski rat.
Irfan Mensur, izuzetan glumac našeg vremena, zauzima posebno mjesto u srcima ljudi širom bivše Jugoslavije. Njegovo rodno mjesto je Sarajevo, odakle je na svijet otišao 19. januara 1952. godine pod imenom Irfan Kurić. Njegovim venama kola raznolika mješavina češke, mađarske i srpsko-hrvatske baštine.
Majka Nade Vaša, koja se preziva Wasche, vuče porijeklo od grofovske obitelji Alaupović, dok je njen otac Mensur porijeklom iz begovske obitelji iz Donjeg Vakufa.
U iskrenom intervjuu za Kurir prije nekoliko godina, glumac je svoje osobno otkriće započeo izjavom: “Dok mi je majka bila kršćanka, a otac islam, ja sam se cijelo vrijeme postojanja identificirao kao Jugoslaven”. Irfan je njegovao snažnu vezu sa svojim roditeljima, pa su oni odlučili odvojiti se od nevjerojatno izazovnog iskustva za njega. Nakon njihovog razvoda, napravio je tešku odluku da se udalji od Sarajeva.
- Ovo iskustvo ostavilo je na njega trajni trag, kako je više puta naglasio novinarima. Nakon preseljenja, nalazi se u Nišu, gdje započinje novo poglavlje uz oca i maćehu, Miroslavu Miu Vuković.
Preseljenjem iz Sarajeva u Niš, otkrio sam potpuno novi svijet izvan sfere sporta kada sam počeo posjećivati kazališne predstave. Prije toga nikad nisam kročila u kazalište. Sa 16 godina sam prvi put zakoračila u ovo nepoznato područje. Živeći u domu profesionalne glumice, često sam imao priliku komunicirati s njezinim kolegama koji bi nas posjećivali kao gosti. Potaknut znatiželjom, odvažio sam se u kazalište kako bih stekao uvid u njihove razgovore i bio sam očaran čistom ljepotom tog iskustva.
Tada se u meni javila velika želja da i sam postanem glumac, što me navelo da direktno upišem Fakultet dramskih umjetnosti kod Minje Dedić. Taj put mi je na kraju otvorio put za nastavak studija na zagrebačkoj akademiji. Iako sam najpoznatiji po svojoj ulozi u “Tesnoj koži”, također sam imao privilegiju tumačiti druge drage likove.
Da bi uspostavio uspješnu karijeru, glumac mora dati prioritet duljini vremena koje provodi u industriji i shvatiti da je samo nekoliko filmskih, televizijskih i kazališnih uloga uistinu važno. Sve ostalo je samo praksa. Nerealno je očekivati da će svaka uloga biti remek-djelo, koje pokazuje nečije vrhunske umjetničke sposobnosti. Svoj sam talent pokazao u samo nekoliko filmova, a ostale ostavljam otvorenima za tumačenje. Nikada ne uljepšavam niti preuveličavam značaj svojih uloga i smjera kojim se krećem.
- Moj početni film “Atentat u Sarajevu” nije ispunio moja očekivanja. Osjećam se kao da sam potpuno promašio cilj. Unatoč tome što igram glavnu ulogu, nije me uspio izvući iz anonimnosti. No, neizmjerno sam ponosan na dva kasnija filma, “Pas koji je volio vlakove” i “Čuvar plaže zimi”, oba u režiji Gorana Paskaljevića. Ti su filmovi nastali nakon “Mirisa dunja” i “Kraljevog kraja”, koji su bili jedni od prvih pokušaja stvaranja trilera u Jugoslaviji. U tim sam filmovima imao priliku raditi s pokojnom Enom Begović i Vladicom Milosavljevićem.
Zanimljivo, mnogi su smatrali da je izbor bio pogrešan, Ena je glumila moju ženu, a Vladica mog ljubavnika. Ipak, uloga kneza Pavla Karađorđevića u Jugoslavenskom dramskom pozorištu doista je odredila moju karijeru. Dapače, po toj ulozi sam mlađeg sina nazvao Pavle. Nakon tog nastupa ljudi su željno iščekivali susret sa mnom. Neke od najupečatljivijih uloga u mom gotovo pedesetogodišnjem radu u JDP-u su “Nahod Simeon” u režiji Dejana Mijača, te “U potrazi za Marcelom Proustom” i “Potez” u režiji Vide Ognjenović.
- Glumac je razigrano nagovijestio obilje mogućnosti, posebno spomenuvši one vezane uz posao. Što se privatnog života tiče, iskusio je dva braka, jedan s bivšom manekenkom Ljiljanom Perović i drugi s kolegicom Srnom Lango, iz kojih su rođena dva sina.
Moji brakovi su tema koje niste svjesni. Ljiljana i Srna, obje izuzetne žene, i dan danas su mi najdraže jer su na svijet donijele moje sinove. Moja je dužnost brinuti se za njih, pokazivati im ljubav i brinuti se za njihove potrebe. Nikada nisam izašla iz braka s teškim riječima ili doživjela traumatične razvode. I s Ljiljanom i sa Srnom održavam prijateljstvo i oni uvijek mogu računati na mene u bilo kojem aspektu života, osim u ljubavnoj vezi. Mensur je poznat po svom poštenju. Također, obratite pozornost na Irfanovo pojavljivanje u filmu “Djeca Kozare” i aktuelnu projekciju “Tajne vinove loze”. Tijekom svog života, dramski je umjetnik više puta trijumfirao nad smrću, za dlaku izbjegavši kandžama pijanog gangstera u kazališnom klubu.
Godine 1992. našao sam se u mračnom mjestu, razmišljajući o kraju s pištoljem prislonjenim na usne. Bio je to trenutak u kojem sam lako mogao nestati s ovog svijeta. U to vrijeme bilo je pojedinaca koji su željeli uniformnost među nama, primitivni u svojim razmišljanjima, koji su htjeli da svi nose isto prezime. Te večeri su inzistirali na piću sa Žarkom Lauševićem, ali su mene, Irfana Mensura, natjerali da im se pridružim. Sve se to odvijalo unutar i izvan okvira “Stupice”. Bježeći iz Srbije, donio sam odluku da se vratim, tražeći smjernice od vođe opustjele Srbije, nesiguran da li je to pravi izbor.
Njegov odgovor je bio jasan – trebao bih se vratiti. Ja sam jedina osoba koja se odrekla svoje švedske putovnice koju sam dobila na brzinu. Moj očuh je bio taj koji je primijetio vodeni žig na putovnici, koji nije bio na njihovoj. Umjesto toga, nabavio sam putovnicu političkog izbjeglice. Emocije koje sam proživio u to vrijeme bilo je teško opisati; sve što sam želio bilo je da se nemir smiri i da harmonija prevlada. I tako, vratila sam se. Nakon toga, naoružan jugoslavenskom putovnicom, krenuo sam na putovanja u London, Kopenhagen, Švedsku i na kraju natrag u Srbiju. Gledajući unatrag, opet bih bez oklijevanja napravio isti izbor.
- U zadnjem tjednu koji je prethodio mom odlasku, pobrinuo sam se da moja sigurnost bude prioritet. Nesiguran je li napad bio smišljen ili spontan, našao sam se pod stalnim nadzorom. No, brzo sam to neugodno razdoblje ostavio iza sebe jer sam utjehu pronašao u društvu ljudi koji su imali drugačiji način razmišljanja.
Nakon mog povratka, bilo je više prilika u kojima su prislušni uređaji potajno postavljeni na moj telefon. Stalne prijetnje nastavile su se jednostavno zato što sam odlučio ne pristati na nečije zahtjeve. Nadređeni načelnik, u znak dobre volje, darovao mi je vatreno oružje zajedno s potrebnom dozvolom za njegovo nošenje. Uzvratio sam uslugu tako što sam i njega vratio. Bila su to nedvojbeno izazovna vremena, obilježena nesretnim pojavama pojedinačnih prijestupa…” – zaključio je glumac.
