Mnogo je poznatih osoba koje su danas na estradi, a koje iza sebe imaju jako tužne životne priče. Neki od tih priča se bukvalno mogu prenijeti i na filmsko platno. Siniša Ubović već je nekoliko godina u javnosti. Njegov dolazak u središte pozornosti pripisuje se ulozi koju je dobio u seriji kada je napunio 35 godina.
Tijekom razdoblja koje je prethodilo usponu slave, susreo se s brojnim izazovnim okolnostima, koje su ga navele da iskreno prizna da je opterećen pozamašnim dugom od otprilike 30.000 eura, što ga je potaknulo na razmišljanje o krajnjem pitanju treba li okončati vlastiti život.
Došao je trenutak u mom životu kada se sve promijenilo. Bavio sam se raznim oblicima zabave – kazalištem, radijem i televizijom – ali sam često bio nezadovoljan. Morao sam prihvatiti svaki posao koji bi mi se našao kako bih zaradio za život. Ova stalna borba natjerala me da preispitam vlastite sposobnosti i zapitam se pripadam li doista ovoj industriji. Žudio sam za priznanjem, da netko primijeti moj talent. I onda se dogodilo. S 35 godina dobio sam glavnu ulogu u seriji Ljubiše Samardžića “Miris kiše na Balkanu”. Ovaj ključni trenutak potaknuo je putovanje samospoznaje, navodeći me da slučajno naletim na knjigu Louise Hay koja će mi zauvijek promijeniti život.
Okolnosti su se tako posložile da sam ja postala jedina dobitnica stipendije ove izuzetne žene. Siniša se osvrće na ovo transformativno iskustvo i nastavlja svoju priču.
Kad sam primio njezin poziv, odmah sam se zabrinuo kako osigurati avionsku kartu. Razmišljao sam posuditi od nekoga ili uzeti kredit. No, baš u tom trenutku mi se ukazala ključna prilika – uloga u ovoj predstavi. Redatelj Ljubiša Samardžić imao je samo jedan uvjet: moju stalnu prisutnost kroz četiri mjeseca snimanja. U to vrijeme sam dobio ponudu za daljnje školovanje. Ljubiši sam se povjerila u svojoj dilemi, izražavajući želju da odem u Ameriku. Kao odgovor, upozorio me da bi traženje ove prilike ugrozilo moju glumačku karijeru, prisiljavajući me da biram između glavne uloge koju sam dobio i prilike da odem negdje drugdje. Raspitivao se o mom odredištu, ostavljajući me bez riječi.
Kad sam mu objasnio da je to za javnu izvedbu, on je to odbacio kao besmislicu, uz obrazloženje da javna izvedba na mene ne bi imala nikakvog utjecaja jer sam ja glumac i dobro svjestan učinaka. No, već idući dan nazvao me produkcijski tim i dogovorio raspored koji mi je omogućio 10 slobodnih dana i sudjelovanje u predstavi. Pokazalo se to uspješnim, a kao rezultat dobila sam stipendiju. Ovaj incident podsjetio ga je na to kako se prvi put počeo baviti glumom davnih devedesetih. Prijatelj ga je obavijestio o gradilištu u Novim Banovcima, gdje su mogli zaraditi čisteći sumpornom kiselinom šut i žbuku u kupaonicama. Unatoč izazovnoj prirodi posla, smatrao ga je užitkom jer mu je omogućio da zaradi novac i kupi cigarete. Sljedeće godine je otišao u vojsku, ali kada je došlo vrijeme prijemnog ispita, zatražio je dopuštenje od zapovjednika da bude opravdan. Nažalost, ni tada nije uspio položiti ispit.
Nakon odsluženja vojnog roka zaputio sam se u Slovačku s namjerom da se skrasim. Zaposlivši se kao konobar i DJ, vjerovao sam da će ovo biti moj novi dom. No, okolnosti su se promijenile, pa sam se našla da peti put upisujem tečaj glume. Konačno sam 1996. godine uspješno završio studij. Ovaj pogled u moju prošlost baca svjetlo na to kako sam se održao tijekom tih godina.
Da bismo se održali, oslanjali smo se na razne izvore prihoda, uključujući sinkronizaciju, glume u predstavama i sve druge prilike koje su nam se ukazale. Pritisak se pojačao 2001. kada nam se rodilo prvo dijete, jer ni ja ni supruga nismo imali stabilne plaće. Otkako sam 2000. godine postala slobodna umjetnica, svaki mjesec bila je borba da spojim kraj s krajem, pitajući se mogu li zadovoljiti potrebe svog djeteta. Češće je bilo malo novca, ali ja sam neumorno radio. Godine 2006. napravio sam skok i pokrenuo vlastiti posao—pizzeriju. Nažalost, trajalo je samo tri godine i ostavilo me da se utopim u dugovima, dugujem 30 tisuća eura. U tom sam se trenutku zapitao je li život vrijedan življenja.
No, izdržao sam i prihvatio se dodatnog posla, poput vozača na jednom kazališnom festivalu. Osim toga, producent mi je ponudio ulogu njegove suradnice, gdje je moja glavna odgovornost bila vožnja stranih gostiju. Dnevnica od ovog posla bila je presudna za moju financijsku stabilnost, objasnio je.
Glumac je otkrio da je dug uspio podmiriti u roku od nekoliko godina. Svoj uspjeh pripisao je nesreći, jer je izgubio ulogu u seriji, što ga je natjeralo da nastavi s višestrukim pothvatima istovremeno i na kraju vrati preostali iznos. Srećom, imao je tu sreću posuđivati novac od razumnih prijatelja koji na njega nisu vršili nikakav pritisak da ga vrati. Nakon što je konačno podmirio dug, doživio je neodoljiv osjećaj oslobođenja, kako je glumac govorio u tom razdoblju.
