Da li ste pogledali ijednu epizodu Top lista Nadrealista? Odlična humoristična serija, u kojoj je svoje prve korake mapravio legendarni Branko Đurić Đuro, koji danas živi i radi u Sloveniji……
Branko Đurić Đuro, istaknuti glumac i glazbenik podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, artikulirao je kako se ponosi svojim nasljeđem koje proizlazi iz miješanog braka. Đuro je u nedavnom intervjuu istaknuo da mu je otac srpskog podrijetla, a majka muslimanka, ističući svoj osjećaj ponosa koji proizlazi iz ljubavi koju su dijelili njegovi roditelji. Osjećaj ponosa na svoje nasljeđe. Đuro je primijetio: “Potječem iz mješovitog braka; otac mi je bio Srbin, a majka Muslimanka.
Danas sam neizmjerno ponosan na njihovu ljubav i na svoju vlastitu, jer mi daje jedinstvenu poziciju da pripadam svima, a ipak nikome.” Nadalje je izrazio kako doživljava duboki osjećaj prihvaćenosti i blagostanja u cijeloj bivšoj Jugoslaviji, od Makedonije do Slovenije. Katastrofa i baština Đuro je ispričao potresnu priču o svom ocu koji je umro kad je Đuro imao samo godinu dana. “U dobi od 21 godine, moj otac je podlegao raku. Želio je biti glumac i skladao je pjesme. Bio je ljubazna osoba koja je duboko obožavala Lorcu.” Tragično, na početku rata u Sarajevu, Đurina obiteljska imovina, uključujući i očeve pjesme, izgubljena je u požaru koji je progutao njihov stan.
Pogled na svijet Đuro je ustvrdio da nikada nije kategorizirao pojedince po nacionalnoj pripadnosti, smatrajući takav način razlikovanja najglupljim mogućim. “Bez obzira gdje se nađem, moja država ostaje prisutna. To su moji ljudi, moji suborci i ja ne pravim razliku među pojedincima, niti sam to ikada i na bilo koji način radio”, rekao je Đuro. Njegov narativ ilustrira zamršenu prirodu identiteta i naglašava važnost ljubavi i prihvaćanja, bez obzira na nacionalne i vjerske razlike.
BONUS TEKST:
Černobil je najkatastrofalnija nuklearna katastrofa u ljudskoj povijesti. Ujutro 26. travnja 1986. započela je tragedija koja se dogodila u samo nekoliko sekundi. Detonacija četvrtog reaktora u elektrani obasjala je nebo vatrom, nakon čega se digao radioaktivni oblak koji se proširio nad sjevernom Ukrajinom, zatim zahvatio susjedne republike i proširio se sve do Švedske. Godinama nakon incidenta, zona isključenja u Černobilu razvila se u zadivljujuću destinaciju za turiste, željne uzbuđenja i istraživače koji nastoje sastaviti priču o tim događajima.
Čak i nakon toliko vremena, Černobil i dalje krije brojne tajne. Dok se prikaz katastrofe čini jasnim, krije više nesigurnosti nego što bi se na prvi pogled moglo zamisliti. 1. Takvim slučajevima nije pružena nikakva zaštita unutar nuklearke. Katastrofa u nuklearnoj elektrani Černobil otkrila je brojne značajne pogreške i nedostatke koji su imali ozbiljne posljedice. Primarni čimbenik koji je pridonio bio je nedostatak temeljnih sigurnosnih mjera u većini nuklearnih elektrana u svijetu. Za razliku od suvremenih reaktora, postrojenju u Černobilu nedostajala je kupolasta armiranobetonska ljuska koja djeluje kao zaštita između jezgre reaktora i okolnog okoliša. Ova bitna zaštitna struktura dizajnirana je za zadržavanje produkata fisije tijekom nesreće, čime se sprječava raspršivanje radioaktivnih materijala.
Nažalost, Černobil je bio lišen takvog sustava, a kada je reaktor doživio eksploziju, nije bilo barijera koje bi spriječile oslobađanje nuklearnih čestica koje su se potom proširile stotinama kilometara. 2. Karakteristike reaktora Daljnji kritični element bio je sam reaktor RBMK-1000. Ovaj dizajn reaktora koristio je grafit kao sredstvo za kontrolu reaktivnosti, metodu koja se već smatrala neadekvatnim i zastarjelim pristupom. Za razliku od svoje tipične funkcije u većini reaktora – gdje voda služi za usporavanje reakcija i sprječavanje pregrijavanja – ovdje je voda imala posebnu ulogu; bio je zadužen za stvaranje topline i proizvodnju pare za pogon turbina.
Eksplozija je rezultirala smrću samo dvije osobe koje su bile na dužnosti tijekom noći incidenta; međutim, pravo razaranje pojavilo se u sljedećim tjednima i mjesecima. Oni koji su uključeni u napore čišćenja, zajedno s pojedincima koji su se nalazili u blizini epicentra katastrofe, bili su izloženi smrtonosnim razinama radijacije. Radijacijska bolest poharala je vatrogasce, inženjere, medicinske djelatnike i obične građane, od kojih mnogi nisu shvaćali težinu situacije u to vrijeme.
