Nikola Rokvić je, nakon impresivnog hodočašća koje je trajalo 31 dan i tokom kojeg je prikupljeno preko 31 milion dinara za humanitarne svrhe, napokon stigao do svetog Nektarija na prelepom grčkom ostrvu Egina. Ovo putovanje nije bilo samo fizičko iskušenje već i duhovno putovanje koje je Nikolu dodatno osnažilo i oplemenilo. Međutim, baš kada je stigao do cilja, dočekala ga je neočekivano tužna vest koja ga je duboko pogodila.
- Dok je razmišljao o svom osobnom putovanju i razmišljao o izazovima s kojima su trijumfirali njegovi preci, otkrio je zapanjujuću sličnost između njihovih iskustava i vlastitog. U trenutku introspekcije, razmišljao je: “Nisam mogao a da se ne zapitam kako je bilo našim precima, vraćajući se s bojnog polja, preživjevši kaos i gubitak svojih najdražih prijatelja… Žrtvovali su sve.. .. U tom sam se trenutku obratio svom mentoru Vladi i zamolio ga da zamisli nezamislivo… Uspio si, postigao si uspjeh, a ipak, duboka tuga zbog gubitka najbližih drugova još uvijek tinja. ..
Nakon dugog i sadržajnog putovanja, Nikola je konačno stigao na odredište, gdje ga je dočekala nevjerojatna navala emocija. Djeca su mu od srca poklonila medalju koju je s ljubavlju izradio njegov brat Branislav Bane Babić. Tek što se ovaj dirljivi trenutak odigrao, crkvena zvona počela su zvoniti, udahnuvši atmosferi dodatni sloj svečanosti i simbolike. Nikola nije mogao suzdržati neizmjernu radost, kako je to izrazio u svom zapisu: „Lebdjela mi je duša eginskim carstvima…“ U tim dragocjenim trenucima njegovi najmiliji su ga štitili od teške vijesti koju će kasnije podijeliti čekajući da sunce zađe prije nego što mu je otkrije.
Na dan moga dolaska otišao je s ovoga svijeta moj voljeni Banji, izvor moje duše, srca i radosti. Bio je to sudbonosni dan, koji se podudarao s prigodom prijenosa relikvija svetog Nikole. U svom pisanom izvješću Nikola dijeli nagli gubitak svog dragog prijatelja i suputnika, izražavajući neizmjernu zahvalnost na njihovom tridesetogodišnjem prijateljstvu. Rado se prisjeća dragocjenih trenutaka koje su dijelili i neprocjenjivih lekcija koje je izvukao iz zajedničkog vremena.
U razdoblju od 30 godina, dragi moj prijatelju, pokazao si mi neizmjernu količinu brige i naučio me vrijednim lekcijama o životu. Vaš utjecaj ostavio je trajan dojam na moju dušu, ugradivši vaše emocije i glazbu u mene. Vječno sam vam zahvalan za svu sigurnost i prijateljstvo koje ste mi pružili. Ove iskrene osjećaje izrekao je Nikola, koji je podsjetio i na mudre riječi poštovanog patrijarha Pavla: „Živi tako da se pri rođenju smiješ, a pri odlasku suze“. Čvrstim uvjerenjem da je njegov prijatelj na pravom putu zaključuje Nikola, poželjevši mu vječnu slavu. Nikola Rokvić, srpski pjevač, rođen je 29. lipnja 1985. godine u Beogradu. Poznat po svom iznimnom glasu i glazbenom talentu, Nikola potječe iz obitelji s bogatom glazbenom ostavštinom. Njegov otac, Marinko Rokvić, bio je poznati pjevač narodne glazbe, nedvojbeno je utjecao na Nikolin glazbeni put.
Nikola Rokvić je od malih nogu pokazivao veliki interes za glazbu. Sa nepunih šest godina počeo je svirati klavir, a kasnije je stekao i gitaru. Odrastajući u glazbenom okruženju, često je pratio oca na nastupe, omogućujući mu da se upozna sa pozornicom i publikom. Uz strast prema glazbi, Nikola je gajio interes i za sport, točnije za karate, u kojem je stekao crni pojas. 2006. godine Nikola Rokvić kreće na svoj profesionalni glazbeni put izdavanjem debitantskog albuma “Nikola Rokvić”. Album je doživio veliki uspjeh, s hitovima “Ja sam samo tujo” i “Nisam te gorabio”. Njegov glazbeni stil besprijekorno spaja elemente popa i folka, a poznat je po svojim emotivnim baladama i zadivljujućoj scenskoj prisutnosti.
