Dušan Raljić (58) već 64 godine gaji duboku želju da otkrije gdje je njegov davno izgubljeni ujak Bogoljub. Misteriozni nestanak njegovog najbližeg rođaka ostavio je obitelj u stanju vječne neizvjesnosti, bez ikakvih tragova ili informacija za koje bi se mogli uhvatiti. Potaknut ovom neumoljivom potragom za odgovorima, Dušan se obratio društvenim mrežama kako bi podijelio ograničeno znanje koje posjeduje, nesvjestan puta kojim će ovaj pothvat u konačnici ići.
Godine 1937. Bogoljub Raljić je došao na svijet u mjestu poznatom kao Skender Vakuf. Nakon odsluženja vojnog roka, 1959. godine odlazi u Pančevo kod strica. U tom je razdoblju stekao postolarske vještine. Priča se da je bio u vezi sa ženom koja je čekala dijete. Nakon nekoliko godina provedenih u gradu, jedne je večeri iznenada nestao, ne vrativši se u svoj stan. Njegovo odsustvo nije trajalo samo jedan dan, već dva uzastopna dana. Od tada se Bogoljubu Raljiću potpuno gubi svaki trag.
Kroz razgovore, prisjećanja i susrete, Dušan je stekao mnoga intrigantna saznanja. Unatoč prošloj šezdeset i četiri godine, Dušan ostaje uporan u nastojanju da razotkrije sudbinu svog strica Bogoljuba. Neumorno kopajući u prošlost, priznaje da je napredak bio minimalan, ali svaki zalogaj informacija koje prikupi potiče njegovu odlučnost i revitalizira njegovu potragu. Ova neumoljiva potraga intenzivirala se tijekom posljednje tri godine, tjerajući ga naprijed novom snagom.
Nakon proteka niza godina ostaje neizvjestan razmjer uspjeha koji će se postići. Uz pomoć osobe od povjerenja iz Pančeva, Dušan je uspio otkriti ključne detalje o djevojčinom identitetu, zanimanju i mjestu stanovanja u tom periodu. Otkriveno je da je rodila sina s Dušanovim stricem, čime je narativ zaokružen dok Dušan razmišlja o početku priče.
Bogoljub Raljić, rođen 2. svibnja 1937. godine u današnjem Kneževu, bio je drugo od sedmero djece. Njegov otac, Nikola, i majka, Perse, podigli su svoju obitelj u regiji gdje su zime trajale i do šest mjeseci, što je otežavalo mladima da napreduju u poljoprivredi i stočarstvu. Uviđajući to, Nikola, kao vrlo cijenjena i pismena osoba, donosi odluku da Bogoljuba nakon odsluženja vojnog roka pošalje u Pančevo da nastavi karijeru obućara. Bogoljub je imao ujaka Dušana koji je držao obućarsku radnju u Pančevu i redovnom prepiskom pozivao svog rođaka. Po njihovom dogovoru, Bogoljub je odslužio vojni rok u Varaždinu, a zatim se pridružio stricu u Pančevu da izuči zanat i započne novi život.
Sa dvadeset dve godine Bogoljub se preselio u Pančevo kod strica u Ulicu braće Jovanović. Poznavatelji kažu da je Bogoljub pokazao veliku marljivost i da je brzo savladao svoje zanimanje. Kako je vrijeme prolazilo, sve se odvijalo kako se i očekivalo za mladog Bogoljuba, koji je tek tri godine u karijeri.
Ipak, njihovo postojanje naglo skreće na alternativni put, pretvarajući se u enigmu koja ostaje neriješena do sadašnjeg trenutka. Bogoljuba, u rasponu od šezdeset i četiri godine, nema ni traga ni glasa.
Tog dana Bogoljub se nakon šetnje nije vratio u stan. Kako je noć prolazila i jutro dolazilo, soba je ostala prazna. Pretpostavlja se da je možda prespavao kod kolege. No, kako su prolazili drugi, treći i peti dan, od Bogoljuba i dalje nije bilo ni traga ni glasa. Unatoč sve većoj zabrinutosti, nadali su se da će se ponovno pojaviti, budući da je ovakav nestanak za njega bio nezapamćen s obzirom na njegovu sklonost boravku u kući. Neposredna odluka da se policija ne uključi proizašla je iz straha da bi mogao biti meta emigracije, koja je u to vrijeme bila vrlo aktivna. Bojali su se i privlačenja pozornosti na sebe zbog nadzora OZNA-e i UDBE, a da ne govorimo o mogućim posljedicama po njihove rođake koji su bili zaposleni u JNA. Ove detalje s nama dijeli Dušan.
Pisma su slana na razna odredišta tijekom njihovih putovanja. Roditelji su mu se javili iz Bosne, izražavajući razočaranje što ih nije posjećivao i dopisivao s njima.
Na opće iznenađenje, jednog jutra na ulazu njihovog stana pojavila se mlada djevojka koja je sve zaprepastila.
“Oprostite, da li Bogoljub Raljić stanuje ovdje?” upitala je. “Ja sam njegova partnerica i trenutno čekam dijete. Nažalost, on nije svjestan ove situacije, a zbog njegovog nedostatka komunikacije, ja sam preuzela na sebe da ga potražim.
Djevojke su nam, nažalost, javile da je Bogoljub već duže vrijeme odsutan, a ne znaju gdje se on nalazi. Nakon oproštaja, Dušan je otkrio da je dolazila i kasnije, ali da su bili uzaludni.
Dušan vjeruje da bi potomci Bogoljubove djevojke potencijalno mogli biti šezdesetogodišnjaci, te je ove radnje pokrenuo s namjerom da uspostavi kontakt s ovom osobom.
Unatoč neumornim naporima Bogoljubovih najmilijih, uključujući roditelje, rodbinu i prijatelje, potraga za Bogoljubom nije urodila plodom. Javljali su se putem pisama, proveli temeljitu pretragu i raspitivali se, ali nije bilo nikakvih viđenja ili informacija. Činilo se kao da je Bogoljub netragom nestao, ostavivši svoje najmilije shrvane. No, usred očaja pojavio se blijedi tračak nade, a Dušan je taj koji će nam ispričati zamršene detalje ovog tračka mogućnosti.
Nakon otprilike pet-šest godina, Anđelko i Nedjeljko, dvojica Bogoljubove braće, stigli su u Novi Sad. Anđelko, koji je radio kao limar i često je provodio vrijeme u polju, jedne večeri nakon završetka posla zatekao se u kafiću u blizini željezničke stanice. Taj se kafić vjerojatno nalazio uz trasu Pančevo – Novi Sad. Dok je Anđelko ispijao kavu i čekao svoj vlak, nije mogao ne primijetiti ženu koja je sjedila za drugim stolom, a kraj nje je bio dječak star otprilike pet-šest godina. Ženin uporan pogled izazivao je u njemu neku nelagodu. Ubrzo nakon toga skupila je hrabrosti prići njegovom stolu i tonom isprike upitala: “Poznajete li možda Bogoljuba Raljića?” Anđelko, koji je bio intimni poznanik Bogoljuba, osjetio je vrtlog misli kako mu se mota po glavi. U početku se brinuo da je nekako počinio neki nepoznati prijestup. U stanju zbunjenosti, na njezin upit odgovorio je kratkim i jasnim: “Ne znam.” Kasnije se pokazalo da je dječak, bez sumnje, pljunuti Bogoljub, kako je Dušanu odavno saopšteno.
Po povratku kući, Anđelko je prepričao događaje koji su se zbili, da bi ga svi okrivili što nije odgovorio, te večeri nije mogao pronaći utjehu u snu.
Ujutro je odlučio odustati od odlaska na posao i umjesto toga krenuo je na željeznički kolodvor, nadajući se da će se zagonetna žena pojaviti. Nažalost, njegovi su napori bili uzaludni jer se ona nikada nije ostvarila. Obavio je još nekoliko posjeta, strpljivo čekajući, ali bezuspješno. Žena je ostala neuhvatljiva, a on je nikada više nije imao priliku vidjeti.
Prema Dušanovim riječima, život ima svoj način da oblikuje pripovijesti, au ovoj priči kao da naginje ka melankoličnom. Kako vrijeme prolazi, tu i tamo netko oživi ovu priču, udahnuvši život starim sjećanjima. Sredinom osamdesetih poslano je pismo Crvenom križu, no Dušan se žali da od njih nikada nisu dobili odgovor.
Boreći se prihvatiti stvarnost našeg nedostatka znanja, okrenuo sam se ogromnom prostranstvu interneta, pretražujući razne grupe i web stranice posvećene ovim temama. Kopao sam duboko, neumorno tražeći bilo kakvu naznaku ili trag. A onda, prije godinu dana, pojavio se tračak nade kada mi se obratio Sejdo Fera iz Pančeva. Poznavao je obitelj Raljić i Dušan i posjedovao je fragmente njihove priče. Zahvaljujući ovoj marljivoj i pouzdanoj osobi, uspio sam doći do vrijednih informacija.
Dušanova bespoštedna potjera konačno ga je dovela do otkrića djevojčinog identiteta – Milene. U to vrijeme bila je zaposlena u Tvornici žarulja u Pančevu, a stanovala je u ulici Slavka Rodića u naselju Tesla. Tamo je njihova istraga došla do zaključka. No, protok vremena donio je transformacije, promijenio naziv ulice, samo naselje, pa i samu bit života. Nažalost, Dušan se nalazi na rubu odustajanja od potrage jer vidi samo dvije mogućnosti: ili je djevojka preuzela novi identitet ili je njezin život tragično prekinut.
– Želja nam je otkriti mnoštvo informacija, bilo da se radi o Bogoljubu ili, u najmanju ruku, o gospođi Mileni, za čiju egzistenciju se iskreno molim da je netaknuta, kao i o njenom sinu, koji dijeli našu lozu i kojeg želim sresti. . Dušan artikulira te osjećaje, nadajući se da će ova inherentno tužna priča na kraju donijeti tračak radosti.
