Profesorica povijesti, ozlijeđena u “Ribnikaru” sedam mjeseci nakon tragičnog incidenta koji je odnio živote devetero djece, a ozlijedio zaštitara i petero učenika, izražava duboku bol zbog doživljenog neuspjeha u spašavanju tih nevinih života. Iako je potpuno svesna neizvodljivosti situacije, ekskluzivno za Kurir govori o posledicama 3. maja, svojim učenicima i spletu emocija koje proživljava, uključujući strah i nadu. Ne smatram se herojem; jednostavno preživljavanje ne daje mi tu titulu. Imao sam sreće što sam uspio, ali nažalost, mnogi drugi nisu. Ovo se ne kvalificira kao herojski čin. Čak i nakon sedam mjeseci, još uvijek osjećam da sam možda mogao nešto poduzeti. Bio sam jedini odrasli u toj učionici, ali nisam uspio intervenirati ni na koji način…
Kada me pitaju za moje dobro stanje, prisiljen sam ne priznati da se osjećam loše. Ovaj osjećaj proizlazi iz činjenice da sam ja ostao na ovom mjestu dok je deset drugih otišlo. Bilo bi nepravedno da izrazim bilo kakav osjećaj nedostatka. Stoga je moj odgovor na upite o mom stanju dosljedno: “Dobro sam.
Profesorica povijesti Tatjana Stevanović u razgovoru za Kurir osvrće se na posljedice tragičnih događaja u osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu, gdje je teško ozlijeđena. Ona dijeli svoje misli 3. svibnja, dan nakon incidenta, govoreći o svojim učenicima, strahovima i očekivanjima. Stevanović se zahvaljuje kolegicama Nataši Vasić i Mariji Crnojević koje su u njeno ime pokrenule akciju za nacionalnu mirovinu. Inicijativa je naišla na veliki odaziv, a peticiju je potpisalo više od 13.000 ljudi. Ovakav izljev podrške kolega, bivših studenata, poznanika, pa i nepoznatih ljudi, tjera nadležne da nešto poduzmu i ublaže Stevanovićevu neizvjesnost. Više ne želi preispitivati svoju budućnost, pitati se gdje je, status ili što je pred njom. Stevanović priznaje da je povratak u učionicu i nastavak rada nemoguć. Kako vrijeme prolazi, shvaća da više ne pripada tu i da ne može nastaviti tu ulogu. Rad s djecom bila mi je strast i u zanimanju koje sam odabrala pronašla sam veliko ispunjenje. Unatoč izazovima koji dolaze s obrazovanjem, uvijek je postojao osjećaj svrhe koji nas je držao. Motivaciju smo pronašli u postignućima kako nas tako i naših učenika. Međutim, sada se sve promijenilo i pitam se što dalje.
Odgovor na peticiju bio je povoljan, a trenutno očekujemo rezultat, željno iščekujući što budućnost nosi. Tanja je izrazila užasnutost čitajući brojne komentare koji su je duboko pogodili. Snažno je naglasila svoju želju da nevjerojatna i iskrena djela poznatih i nepoznatih pojedinaca ostanu nedirnuta nikakvim političkim programima. Tanja je žarko željela da sve bude u skladu s napisanim sadržajem peticije. Prema Tanjinim riječima, njezini su kolege ovom gestom pokazali svoju pažljivost. Svakodnevna je pojava da joj netko pošalje poruku ili je posjeti.
Godinama naša škola održava snažnu timsku dinamiku. Tatjana, koja je pedagoškom radu posvetila dva desetljeća, u “Ribnikaru” je provela izuzetnih 18 godina. Osvrćući se na vrijeme provedeno tamo, priznaje da bi, da se nisu dogodile određene okolnosti, vjerojatno ostala u učionici na neodređeno vrijeme.
Ogroman teret koji su podnijeli i podnose moji kolege ispunjava me tugom. Ključno je zapamtiti da su i oni bili duboko pogođeni ovom tragedijom. Vjerujem da ćemo nakon ovog užasnog događaja pronaći način da pomirimo naše poglede na budućnost škole, dizajn memorijalnog centra i cjelokupnu atmosferu. Unatoč ogromnoj boli, ne smijemo dopustiti da podjela zasjeni sjećanje na žrtve. Umjesto toga, trebali bismo koristiti ovu razornu situaciju kao katalizator za jedinstvo i osobni rast. Žrtve moramo uvijek držati u našim srcima kao snagu vodilju. Tog kobnog jutra Tanja je vodila gotovo cijeli prvi sat za razrednike 7/2. Međutim, on je izostao, ostavivši svoje mjesto u drugom redu prazno do 8:40.
U iznenadnom i neočekivanom preokretu događaja, vrata su se naglo otvorila i ja sam bio pogođen metkom kao prva žrtva. Čini se da sam ja samo kolateralna šteta, prepreka koju treba ukloniti kako bi počinitelj mogao ostvariti svoje zlokobne planove. Sjećanje na metak koji mi je probio trbuh ostaje živo, kao i osjećaj da me tjera kroz zrak prije nego što se srušim na tlo. Nesnosna bol koja je uslijedila urezala mi se u sjećanje, zajedno s prestravljenim izrazom lica kolege studenta koji više nije među nama. Hvatajući dah, vjerovala sam da je ovo kraj, da se moj život bliži kraju. Što se tiče Tatjane, nju sada čeka kirurški zahvat kojim će se izvaditi strani metal koji je promijenio strukturu njezine šake, a ono što je trebala biti kost zamijeniti masom kaše, kako je objasnio liječnik. Proces zacjeljivanja trajat će otprilike osam mjeseci prije nego što se može izvršiti uklanjanje. Srećom, njezin kuk, koji je također bio ozlijeđen, uspio je zacijeliti prirodnim putem, ali postupno propada, zbog čega je potrebna eventualna ugradnja umjetne implantacije.
