Vjerujemo da svi oni koji imaju jaje od prošle godine, znaju da se ono drži do idućeg Vaskrsa. Međutim, imamo i onih koji ne znaju za to pravilo i tradiciju….
Običaj je da se crveno obojano jaje stavi u stan svakog uskara, zvanu čuvarova kuća, gdje ono ostaje na određenom mjestu do sljedećeg blagdana. Ipak, značajan broj pojedinaca nije svjestan pravilnog rukovanja jajima iz prethodne godine. U našem domu postoji tradicija bojanja jaja svake godine na Veliki petak, počevši od jednog crvenog jajeta poznatog kao “glavno” jaje ili zaštitnik ukućana. Ovaj običaj svake godine uvijek izaziva isto pitanje: što će biti s jajetom iz prethodne godine? Je li odložen, sačuvan ili pokopan? Točne okolnosti svima ostaju nejasne, ali prevladavajući odgovor je, “to je jednostavno tradicija.
Posvetio sam vrijeme prikupljanju ovih informacija kako bih osigurao da kada shvatite slijed događaja, učenja vjere i važnost obiteljskih okupljanja i obroka — ključnih elemenata ovog praznika — postane očito da početno crveno kuhano jaje Velikog petka ima jedinstven značaj, posebno u vezi s prebivalištem čuvara. Ovo jaje se ne troši niti dijeli, niti se stavlja s drugim jajima u košaru. Njegov položaj je vrijedan pažnje; obično se prikazuje u kući, često postavljen blizu ikone, na komodi ili u kuhinji. Vjeruje se da ovo jaje čuvar štiti ukućane od bolesti, nesreće i zlih sila tijekom cijele godine, pa mu zaslužuje posebno štovanje.
Staro jaje mora se ukloniti iz kućanstva, koje je tijekom godine “upijalo” negativnost čuvajući dom, a sada zahtijeva sveobuhvatno čišćenje. Ove prastare tradicije, stare poput samog jajeta, prenose se s jedne generacije na drugu. Najčešća praksa uključuje bacanje starog čuvara u rijeku. Narodna predaja sugerira da voda posjeduje svojstva pročišćavanja; otklanja negativnu energiju, tegobe i sve ono što se nakupilo tijekom godine. Kad se jaje baci u rijeku, ta radnja nije samo slučajna – bitno je zastati, upustiti se u tiho razmišljanje i izraziti zahvalnost za godinu koja je prošla.
U mnogim ruralnim regijama dominantni običaji podrazumijevaju sahranjivanje čuvareve kuće ispod stabla. Smatra se da stavljanje jajeta pod korijenje drveta povećava njegovu plodnost, snagu i otpornost na loše vremenske uvjete, a istovremeno nudi i dodatnu zaštitu prebivalištu. Ova praksa isprepliće simbole života, obnove i plodnosti, čime se zaključuje jedan ciklus i postavlja pozornica za novi početak. Simbolika povezana s ovom tradicijom ima duboku važnost. Povijesno gledano, jaje je označavalo dolazak novog života, što je ideja koja potječe iz drevnih civilizacija. U društvima prije pojave kršćanstva jaje je služilo kao snažan simbol plodnosti i stvaranja.
Ovaj simbolizam kasnije je prihvaćen unutar kršćanske tradicije, gdje se povezuje s Kristovim uskrsnućem – ljuska jajeta označava grob, a njezin prijelom najavljuje početak života, ilustrirajući prijelaz iz smrti u vječni život. Ova veza objašnjava praksu bojanja uskršnjih jaja u crveno, posebno početnog jajeta. Crvena nijansa ne samo da simbolizira Kristovu krv, već i sažima teme vatre, snage i zaštite. O podrijetlu običaja bojanja jaja postoje brojne legende. Jedna posebna pripovijest opisuje kako Marija Magdalena daje košaru bijelih jaja caru Tiberiju dok razgovara o Kristovom uskrsnuću. Car je, izražavajući skepticizam, izjavio da će istinu o uskrsnuću priznati tek kada jaja promijene boju. Kao odgovor,
Marija je proglasila: “Krist je uskrsnuo!” – i u tom trenutku jaja su se preobrazila u živocrvenu boju. Druga legenda se odnosi na rimske stražare koji su imali zadatak osigurati Kristov grob. Zabilježeno je da je jedan čuvar ustvrdio da bi vjerovao u uskrsnuće samo ako bi vidio kako pečena kokoš bježi i snese crveno jaje; predaja tvrdi da se to doista dogodilo. Druga se priča odnosi na križ na Kalvariji, gdje se tvrdi da se ispod njega nalazilo kornjačino gnijezdo. Prema ovom izvještaju, kada je Kristova krv pala na jaja, ona su postala crvena.
Ova tradicija objašnjava zašto je crveno korišteno za prvo uskršnje jaje, predstavljajući poštovanje i vjerovanje. U konačnici, način na koji netko raspolaže promatračnicom – bilo da je bačena u rijeku, sahranjena ispod stabla ili se s njom postupa s poštovanjem – ima minimalan značaj. Ono što je uistinu važno je da se ova akcija provodi s vjerom i zahvalnošću, kako su nam prenijeli naši stari. Tradicije sežu dalje od jednostavnih formalnosti; djeluju kao veza s našim precima, povezuju nas s našom vjerom i našim osobnim identitetom.
