– U nastavku našeg današnjeg vikend članka govorimo narodnim običajima koji jsu uobičajeni u Pravoslavlju. Naime, subotom se ide na groblje, a danas govorimo o nekim stvarima koje se nikako ne smiju raditi tim danima.
Iako su određene tradicije zaboravljene zbog utjecaja modernog vremena, još uvijek postoje mnoge koje se i dalje prenose s jedne generacije na drugu. Od ovih tradicija posebno su vrijedne pažnje one koje se vrte oko značajnih faza života. Od trenutka rođenja, preko svetog čina krštenja, pa sve do konačnog ispraćaja kada se polaže na vječni počinak.
- Iako se može činiti da se ciklus života završava, to ne znači kraj ili silazak u ništavilo. Naši dragi i dalje postoje u našim umovima i dragim sjećanjima. Dok posjećujemo njihove grobove, stalno ih poštujemo i sjećamo ih se. Bez oklijevanja potvrđujemo značajnu vrijednost post-pogrebnih tradicija u našem narodu. Kako se može odrediti prikladno vrijeme za posjetu groblju i kada je najbolje od toga se suzdržati?
Kršćanska vjera pridaje veliku važnost našoj odgovornosti da poštujemo naslijeđe naših predaka. To se može postići kroz molitvene dijaloge s njima, prisjećanje na drage trenutke koje smo dijelili i, naravno, posjetu njihovom vječnom počivalištu. To je praksa koja se može provoditi u bilo kojem trenutku, omogućavajući nam da se povežemo sa našim precima čak i ako u crkvi ne postoje fizički spomenici za njih.
Veliki vjerski praznici stvaraju najveću neizvjesnost kada je u pitanju odluka da li posjetiti groblje ili ne. Rašireno je uvjerenje da je neprimjereno odati počast pokojnicima za vrijeme Božića i Uskrsa, ali ta ideja je zapravo netačna. Proslava trijumfa Isusa Krista nad smrću i naknadnog darivanja vječnog života čovječanstvu traje više dana. Konkretno, drugi dan nakon vaskrsenja određen je za počast pokojnicima. Po tradiciji, na pokladni ponedjeljak je običaj da se grobovi najmilijih “mete” tako što se zatrpaju svježom zelenom travom. U pojedinim krajevima Srbije ovaj dan se obeležava kao parastos. Osim toga, na groblje se donose farbana jaja i upaljene svijeće kao znak sjećanja.
Tokom božićnih praznika postoji tradicija da se pokojnici odaju počast i sjećanje. Naime, na prvi dan Božića dijeli se jelo u znak sjećanja na duše koje su preminule, te se nosi na groblje. U davna vremena vjerovalo se da je božićna večera namijenjena pokojnicima, pa se tako i nazivalo.
Koja su neka vjerovanja koja narodna tradicija ima o sahranama?
Mistična vjerovanja prožimaju kult pokojnika, uključujući snažnu zabranu posjećivanja groblja nakon mraka. Ova mjera opreza je naglašena idejom da su takve posjete izuzetno opasne. Obrazloženje iza ovog upozorenja proizlazi iz shvatanja da groblje služi kao prebivalište preminulih duša, efektivno postajući njihov eterični grad.
Priznajući postojanje i dobronamjernih i zlonamjernih duhova, može se poremetiti potonje izlaskom napolje tokom noćnih sati. Ova akcija izaziva niz negativnih posljedica, uključujući pojavu bolesti, nezgoda, materijalnih poteškoća i raznih drugih problema u nečijem domaćinstvu. Kao simboličan gest žalosti za preminulim, članovi porodice preminulog nose odeću sumornog crnog odela. Tradicionalno, žene bi se ogrnule crnim šalom, dok bi muškarci nosili crnu košulju ili fleur. Ova odjeća se nosi godinu dana, a za to vrijeme ožalošćeni rođaci uzdržavaju se od učešća u svečanostima, uzdržavajući se od radosti igre i pjesme.
Sada je dozvoljeno nositi crnu odjeću na period od 40 dana, pa čak i do nekoliko mjeseci ili godina ako tako želi. Važno je naglasiti da, bez obzira na vrijeme smrti člana porodice, proslava krsne slave mora teći uobičajeno.
U takvim okolnostima, smatra se da slavljenje postaje još imperativ, jer naše molitve za slavu obuhvataju i miran počinak duša naših preminulih najmilijih.
Nakon smrti pojedinca, uobičajeno je da se godinu dana uzdrži od bilo kakvog veselja ili veselja u domaćinstvu. To uključuje uzdržavanje od proslava, vjenčanja, zabava, plesova i sličnih okupljanja. Preporučljivo je tražiti savjet od svećenika u vezi sa pogrebnim običajima, jer se praksa može razlikovati u različitim regijama. Zbog široke lepeze običaja, nepraktično je dati sveobuhvatan spisak ili utvrditi prikladnost svakog običaja.
U skladu s kršćanskom doktrinom, smrt se posmatra kao posljedica grijeha, posebno Adamovog prijestupa protiv Boga. Prvobitno, Bog je nameravao da prelazak iz zemaljskog postojanja u večni život bude besprekoran i lišen patnje, nalik na graciozan izlazak leptira iz njegova čahura dok se penje na nebo.
Da li vam je poznata neka od ovih kulturnih tradicija koje su povezane sa smrću voljene osobe? U Srbiji sahrane prati mnoštvo običaja, od kojih je svaki jedinstven za konkretan region. Ovi običaji imaju svoje korijene u istorijskoj praksi pojedinaca koji umiru u svojim domovima. Shodno tome, narodna tradicija koja okružuje sahrane usko je povezana sa gubitkom dragog člana porodice ili prijatelja.
U određenim regionima, uobičajeno je da svi članovi porodice ostanu budni kada neko umre. Ova praksa je ukorijenjena u vjerovanju da je smrt srodna stanju sna, a postoji i bojazan da će, ako pokojnik naiđe na nekoga ko je zaspao, i oni dočekati svoju smrt.
U slučaju da pojedinac umre sa otvorenim očima, vjeruje se da će prva osoba koja će svjedočiti ovoj pojavi dočekati vlastitu smrt ubrzo nakon toga. Nadalje, preovlađuje vjerovanje da ako je pokojnik imao šibice u svom posjedu u trenutku smrti, oni su predodređeni da se transformišu u vampira. Kao rezultat ovog vjerovanja, pojavila se praksa u kojoj bi pokojnik bio proboden iglom kako bi se spriječio njihov potencijalni povratak kao vampir.
Čim osoba umre, uobičajeno je da se poklope sva ogledala u domaćinstvu. Ova praksa je ukorijenjena u vjerovanju da duh pokojnika ima sposobnost da uđe u ogledalo i ostane u carstvu živih. U valjevskom kraju se sličan ritual izvodi otvaranjem prozora i vrata, a takođe i prevrtanjem celokupnog nameštaja, uključujući i posuđe, kako bi se olakšao odlazak duše preminule.
Voda koju koriste oni koji su preminuli je zaprljana. Ne samo da je nečist, već ima i potencijal da nanese štetu svakome ispred čijeg se stana zatekne.
Tijelo preminulog predstavlja prijetnju i životinjama i biljkama, zbog čega je imperativ da pogrebne povorke izbjegavaju obilazak polja, livada ili stada. Nasuprot tome, postoji vjerovanje koje se pripisuje bolesti demonskoj prirodi. U skladu sa ovim vjerovanjem, pojedinci izlažu svoju bolesnu djecu pred prolaznu povorku, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnika. U određenim ruralnim regijama naše nacije postoji vjerovanje da su pojedinci koji dijele isti mjesec rođenja predodređeni da zadese istu sudbinu. To znači da kada jedna osoba umre, smrt druge brzo slijedi. Da bi se spriječio takav tragičan ishod, praksa poznata kao “iskupljenje” provodi se tokom sahrana. U okolini Zaječara, najmiliji i poznanici učestvuju u činu bacanja krhotina zemlje na groblje. Ovo duboko ukorijenjeno vjerovanje donosi utjehu, jer se vjeruje da će oni koji učestvuju biti pošteđeni da postanu sljedeća žrtva.
Na sahrani se poštuje običaj kada se pušta strijela. Pojedincu koji uspješno pogodi metu dodjeljuje se imovina koja je pripadala pokojniku.
Prema tradicionalnim vjerovanjima, uobičajeno je izbjegavati vraćanje istim putem sa groblja. Vjeruje se da ova praksa pomaže preminuloj duši da pronađe put natrag do svog zakonitog prebivališta. U praksi uobičajene ceremonije, izrađuje se lutka koja liči na preminulu osobu. O čistoći i oblačenju lutke svakodnevno marljivo brinu rođaci iz uže porodice. Kod mužjaka ovaj ritual traje dvije i po godine, dok kod ženki traje dvije godine. Nakon što ovaj određeni period protekne, lutka se s poštovanjem stavlja na grobno mjesto.
U oblasti parastosa, posebno u vlaškom kraju, postoje određena vjerovanja i običaji koji se održavaju i nakon završetka sahrane. Jedan takav običaj nalaže da pojedinci koji sjede za stolom moraju ostati sjediti dok najstarija prisutna osoba ne završi svoj obrok. Ova praksa služi kao zaštita, osiguravajući dobrobit i dugovječnost mlađih članova koji prisustvuju.
