I Krišćni i Pravoslavci posjeduju neke svoje amajlije, a koje su povezane sa vjerom, a od kojih se ne odvajaju. Imamo i onih, koji ne vjeruju u ovakve stvari, a mi danas govorimo o brojanicama, i nekim zanimljivostima o tome kako se nose, i da li se trebaju kupovati ili ne?
Krunica prvenstveno služi kao pomoć u molitvi, a sastoji se od određenog broja čvorova koji predstavljaju godine koje je Isus proveo na Zemlji. Unutar kršćanske pravoslavne tradicije, krunica funkcionira kao alat za molitvu, omogućujući i meditaciju i moljenje. Obično se ovaj predmet sastoji od niza čvorova ili perli koji su međusobno povezani, služeći u svrhu uključivanja molitvi. Prevladavajući zaziv je: “Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku”, popraćen sažetijim molitvama poput “Gospodine, smiluj se”. Ovi su predmeti pretežno izrađeni od vune ili svile i konvencionalno imaju 33 čvora, što predstavlja godine zemaljskog postojanja Isusa Krista.
- Iz praktičnih razloga, preporučljivo je nositi krunicu na lijevoj ruci; za vrijeme molitve i krštenja prikladnije je držati ga u lijevoj ruci. Osim toga, s obzirom na to da je većina pojedinaca primarno dešnjak, postavljanjem krunice na lijevu ruku minimizira se mogućnost da se zapetlja i posljedično slomi. Nasuprot tome, za ljevoruke osobe praktičnije je nositi krunicu na desnoj ruci. Štoviše, postoje brojanice dizajnirane da se nose kao lančići. Kada se ne koristi za molitvu, preporuča se čuvati krunicu uz molitvenik, Sveto pismo i ikone. Trenutno se raspravlja o brojnim teorijama o prikladnosti nabave krunice za sebe ili primanja krunice na dar od druge osobe. Primjećeno je da je vjerovanje da nam je potrebna vanjska strana da nam podari krunicu samo praznovjerje.
Iako je čin primanja krunice na dar doista promišljena gesta, to nije nužnost; krunicu se sigurno može nabaviti samostalno. Koje mjere se provode kada je krunica oštećena? U slučaju da je krunica slomljena, smatra se prikladnim spaliti je. Odlaganje posvećenih predmeta smatra se grešnim; dakle, krunice i slične sakralne predmete treba spaliti. Unutar hramova, crkava i samostana mogu se susresti krunice koje su izvanredna umjetnička djela. Uz pletene varijante postoje i metalne i nanizane krunice.
BONUS:
U skromnom ambijentu tuzlanske gimnazije tijekom 1920-ih ukrstile su se putanje dvojice mladih ljudi koji će s vremenom postati značajne ličnosti srpske povijesti. Ti pojedinci su nitko drugi do patrijarh Pavlo i Meša Selimović. “Sjeo sam u prvu klupu. Desno od mene bio je Musliman po imenu Meša, a lijevo je sjedio Hrvat, smještajući me između njih dvojice.
Kako se ono kaže, suživjeli smo kao braća, vezani za svoje. Usprkos tome, taj je osjećaj solidarnosti počeo nestajati kako su se uvjeti pogoršavali, bilo na nacionalnoj razini ili inače. U početku su se godine činile nevjerojatno značajnima; bili smo drugovi u razredu – Srbin, Hrvat i Musliman u istoj učionici“, primijetio je patrijarh Pavle svoja obrazovna iskustva. Meša, koju spominje 44. poglavar Srpske pravoslavne crkve, odnosi se na renomiranog pisca Mehmeda Mešu Selimovića, rodom iz Tuzle. Intrigantno raskrižje njihovih života povezuje ove dvije eminentne ličnosti.
Slično kao i patrijarh Pavlo, Selimović je doživio duboku tugu gubitka člana obitelji, jer mu je stariji brat Ševkije ubijen tijekom Drugog svjetskog rata. U testamentarnoj prepisci upućenoj Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti 1976. godine, Meša Selimović je artikulirao: „Potječem iz muslimanske obitelji, a po nacionalnosti sam Srbin. Integriran sam u srpsku književnost, što se tiče književne produkcije u Bosni i Hercegovini, kojoj i ja pripadam, samo kao regionalno književno središte, a ne kao zasebna književnost u kontekstu srpskohrvatskog književnog jezika.” Izvanredan doprinos i patrijarha Pavla i Meše Selimovića ostavio je trajna nasljeđa.
