– U današnje vrijeme, bar što se tiče mlađe populacije, rijetko ko da čita knjige ili prozu. Zato su knjige danas jako malo na cijeni, i više nema otimačina za neka djela, biblioteke kao i knjižare propadaju i zatvaraju se. Mi danas govorimo o Miki Antiću, vjerojatno najboljim piscem na ovim prostorima.
Nebrojene pjesme i priče ostale su tragom ovog “posljednjeg boema 20. stoljeća”. Mikino postojanje karakterizirala je neviđena autentičnost, a na taj je način dočekao i svoju smrt.
- Na stranicama “Sutra poslije djetinjstva” Nemanje Rotara, knjige koja istražuje život nećaka Mike Antića, autor pripovijeda i neobičnu priču koja se odvijala nedugo nakon smrti slavnog umjetnika. Na dan kada je Mika Antić odlikovan Nagradom Avnojeva, tragično je preminuo u bašti svoje kuće u ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu. Vrijedi napomenuti da se borio s rakom čeljusti, zbog čega su mu kirurzi morali ukloniti dio jezika.
Mišljenja o talentu Mike Antića su različita, jedni ga smatraju vrhunskim pjesnikom, a drugi cijene njegovo redateljsko umijeće. Ipak, bio je visoko cijenjen među uglednom beogradskom boemom. Ipak, prvenstveno je zapamćen po svojim iznimnim umjetničkim sposobnostima, jer su iz njegovog pera bez muke nastajali najistančaniji stihovi. Nažalost, njegov život se drastično preokrenuo kada je nastupila bolest, promijenivši tijek njegovog stvaralačkog puta.
Iako je Mika otišao s ovoga svijeta prije gotovo četiri desetljeća, njegovi stihovi, pjesme i anegdote i dalje odzvanjaju, ostavljajući dojam da je njegova prisutnost među nama.
Na dan kada je Miroslavu dodijeljena nagrada Avnojeva dogodila se tragedija u vidu njegove smrti. U mirnom okruženju svoje rezidencije u Ulici Mihaila Babinka u Novom Sadu, udahnuo je posljednji put. Vrijedi napomenuti da se borio s rakom čeljusti, zbog čega mu je kirurški odstranjen dio jezika.
Pjesnik se teško nosio s nemogućnošću verbalne komunikacije. Kako bi ublažio svoju nevolju, okrenuo se prekomjernom piću i gorljivo uronio u svijet slikarstva. Mika Antić je izrazio želju da mu izradim biografiju, zamislivši mnoštvo raznolikih života koji će ga učiniti najživljom osobom od svih ostalih.
U to doba, Mika Antić je bio poput slavne osobe, stekavši slavu svojim burnim životnim stilom i prisustvom u društvenim krugovima Beograda. Svoju reputaciju dodatno je učvrstio krenuvši na turneju s Tomom Zdravkovićem. Miroslav Antić je, prema vlastitim riječima, svoj život opisao na sljedeći način:
Rođen 1932. godine u sjevernom Banatu, tačnije u selu Mokrin, imao sam privilegiju pohađati osnovnu školu u istom selu. Moj obrazovni put se nastavio tako što sam srednjoškolsko obrazovanje nastavio u Kikindi i Pančevu, a naposljetku i nastavak studija u Beogradu. Trenutno živim u Novom Sadu. Ovo je bit moje osobne povijesti. No, moram priznati da unatoč opsežnim književnim prilozima, izložbama svojih likovnih radova, filmskim ostvarenjima, stvaranju dramskih tekstova i novinskim izvješćima, i dalje osjećam kao da mi nedostaje sveobuhvatna biografija.
Svakog jutra žudim za prilikom da se upustim u veliku biografiju, onu koja bi bila od vrijednosti drugima, posebno studentima od kojih se traži da proučavaju živote pisaca. Ironično, bio bih najgori učenik u tom pogledu, budući da tek trebam u potpunosti shvatiti zamršenost vlastitog života. Tijekom svog života bavio sam se bezbrojnim zanimanjima, uključujući rad zidarskog pomoćnika, radnika u pivovari, proizvođača kotlova na pristaništu, mornara, kazališnog redatelja, vodoinstalatera, radnika u kanalizaciji i operatera kompresora. Osim toga, posjedujem vještine obrade drva i krovne konstrukcije. Nadalje, čak sam imala zadovoljstvo glumiti u lutkarskom kazalištu, izrađivati lutke i voditi televizijske programe.
Ne ograničavajući se samo na jedno zanimanje, Mika se uz strast prema poeziji bavio i brojnim interesima. Baveći se različitim profesijama, uspio je čak i kao boksač, zasluživši naposljetku cijenjenu titulu prvaka Banata.
Komunicirajući sa zadivljujućim ličnostima svog doba i često se okupljajući s društvom u lokalnoj krčmi, ovaj cijenjeni pjesnik stekao je ugled koji se isprepleo s poznatom beogradskom gozbom poznatom kao “Posljednja šanska”. U međuvremenu su bezbrojni pojedinci otkrili duboku naklonost prema njegovim stihovima na stranicama edukativnih antologija. Urbani folklor ovjekovječio je obilje zadivljujućih priča i anegdota koje okružuju njegovu zagonetnu osobu.
Iznad svega, najveća mi je želja da moju biografiju izradite u potpunosti iz vlastite mašte.
Svojom osebujnom perspektivom, Mika Antić je izrazio: „Želim da sam osmisliš moju životnu priču. Tako ću naseliti brojne egzistencije i utjeloviti najveću vitalnost među svima onima koji su živi.
- Unatoč tome što je svojom opsežnom zbirkom knjiga, izložbama slika, filmskim produkcijama te skladbama dramskih tekstova i novinskih članaka ostavio dubok utjecaj na književni svijet, Mika je u svom životu osjetio prazninu – istinsku biografiju za kojom je čeznuo. Otvoreno je izrazio težnju da se upusti u stvaranje “izuzetne biografije” koja bi potencijalno mogla poslužiti kao edukativni resurs za učenike u školama, budući da snažno vjeruje u važnost upoznavanja istih sa životom književnika.
Mika Antić, vječiti mladić regionalne poezije, često je za sebe govorio da je nesposoban učenik, smatrajući da nije do kraja shvatio bit postojanja. Svoj književni doprinos donio mu je višestruka priznanja, kao što su dvije nagrade “Neven”, jedna za životno djelo u dječjoj poeziji, cijenjena Goranova nagrada, prestižna Sterijina nagrada, željna Zlatna arena za scenarij, Nagrada oslobođenja Vojvodine i istaknutu Sedmojulsku nagradu Srbije. Nadalje, odlikovan je Ordenom zasluga za narod.
Informacije koje moram prenijeti mogle bi ispuniti brojne stranice. Mika je bio urednik u časopisu “Ritam”, a bio je i urednik Zmajevog časopisa “Neven”.
U sceni koja podsjeća na biblijske priče, pjesnik se odmarao na odru, a ruke su mu svjetlucale eteričnim sjajem. Mika, ukrašen rukama od čistog zlata, transcendirao je u drugo carstvo, prikladno odavanje počasti dubokom značaju ove izvanredne osobe.
Olovkom i papirom pažljivo je zapisao svoju posljednju želju. Mikinim preciznim rukopisom, na samu večer njegove smrti stiglo je pismo na kućni prag susjeda Dude. Pjesnikova konačna želja bila je jednostavna – da bude pošteđen suvišnih formalnosti i zamornih sjećanja.
Po mom odlasku s ovoga svijeta, tražim da se pročita “Besmrtna pjesma”. I dok me leže, neka Janika Balaž ili Tugomir izvode “Pirav manga korkoro”. Strogo zabranjujem bilo kakve govore u moju čast. I dan danas odzvanjaju riječi, melodije i priče ovog umjetnika koji je živio i stvarao s najvećom autentičnošću i jedinstvenošću.
