Ljubitelji horora i misterija privučeni su pričama koje dolaze od samih ljudi. Nakon Drugog svjetskog rata, u našim su se krajevima pojavile mnoge priče o duhovima ili duhovima koji su se pojavljivali na mjestima koja su prije bila koncentracijski logori u kojima su zatvorenici trpjeli neopisiva zvjerstva. Tijekom 1950-ih i 1960-ih bilo je uobičajeno da se ljudi pokapaju odmah nakon smrti, što je rezultiralo mučnim situacijama u kojima bi se pojedinci koji su doživjeli kliničku smrt probudili u vlastitim grobovima, boreći se za svoje živote. Groblje je često bilo izvor vriske usred noći. Lokalni ljudi su dijelili te priče, koje su često bile jezive prirode. Sada donosimo priču iz Velike Kladuše u Bosni, koja se dogodila u relativno nedavnoj prošlosti.
Tijekom priprema za sprovod u jednom selu umro je čovjek i mještani su ga cijelu noć pripremali za ukop. Međutim, kada je hodža prišao pokojniku i polio ga vodom po glavi, čovjek se odjednom trgnuo i uzviknuo: “Ne boj se hodže, to sam ja!” Hodža se toliko uplašio da je pobjegao niz polje, a mještani i dan danas prepričavaju ovaj događaj. Još jedna zanimljiva priča je Fenomen iz Leskovca o kojoj se u tom gradu priča već desetljeće, a prepričava se i danas. Krajem studenoga 1989. Stanko Urošević bio je proglašen klinički mrtvim više od 24 sata, ali se nekim čudom probudio ispred svog otvorenog groba baš na vrijeme za sprovod.
Grob je već iskopan i još samo da se obavi dženaza i da me sahrane. Osobno sam prošao kroz kliničku smrt i trebao sam biti položen u grob, ali sam umjesto toga oživio. Ispostavilo se da je moj lijes greškom odnesen drugoj osobi. Za Stankom Uroševićem već deceniju vlada veliko interesovanje Leskovčana za ovim događajem, koji je poznat kao „čovek koji je ustao iz mrtvih“, a mnogi su mu svedočili i na njegovom sahrani.
Protagonist priče započeo je prepričavanjem svojih ranih sjećanja na siromaštvo i borbu tijekom djetinjstva. Otac je, pokušavajući osigurati egzistenciju za obitelj, preuzimao najteže poslove, dok je majka jedva spajala kraj s krajem. Pohađao je prva četiri razreda škole u selu, a onda je kasnije pješačio 10 kilometara makadamskim cestama kroz oštre zime da bi otišao u školu u Vučju. Po završetku Srednje kemijske škole zaposlio se u tvornici lijekova “Zdravlje” u Leskovcu. Kasnije je dobio Titovu stipendiju i pohađao vatrogasnu obuku u Novom Sadu, događaj koji se zbio 22. studenoga 1989. U tom razdoblju protagonist i njegova obitelj živjeli su kao podstanari u blizini Leskovca zbog odustajanja stanodavca i nisu imali gdje drugdje ići. Dva mjeseca prije rođenja druge kćeri uselili su u novi stan. Povod za ovaj potez koincidirao je s proslavom Aranđelovdana, danom od velikog značaja za glavnog junaka.
Jedne sam večeri bio blagoslovljen svjedočiti čudu. Nakon što sam se rano povukao u krevet, usred noći probudio me glas koji je dozivao moje ime, tjerajući me da ustanem. Kad sam se probudio, dočekao me sjajni sjaj koji je sjao tako jarko kao da je stotinu sunaca sišlo u moju sobu u gluho doba noći. Unutar ovog prosvjetljujućeg svjetla svjedočio sam o prisutnosti samog Gospodina Isusa Krista. Također sam vidio svoje fizičko tijelo kako leži pored moje žene u krevetu, okupano istim božanskim svjetlom.
