Kao žena u poznim godinama, točnije 72-godišnja udovica, svoj život sam provela nastojeći pronaći ravnotežu između odgovornosti, ljubavi prema obitelji i vlastitih želja. Nije to bio put bez prepreka, ali upravo zbog tih godina odricanja i ustrajnosti uspjela sam skupiti određenu ušteđevinu. Tijekom desetljeća štedjela sam za jedan poseban san, nešto što bi meni predstavljalo krunu svega što sam prošla – krstarenje. To putovanje nije bilo tek puka razonoda; ono je u meni budilo osjećaj slobode, mogućnosti da osjetim svijet izvan granica svakodnevnice. Sama pomisao na beskrajno plavetnilo mora, šum valova i miris slobode davala mi je snagu u trenucima kada je život bio težak.
- Međutim, život se ponekad zna okrutno poigrati s čovjekovim planovima. Moj osmogodišnji unuk, nevino biće koje još uvijek tek otkriva svijet, nedavno se teško razbolio. Vijest o njegovoj bolesti pala je na našu obitelj poput teškog tereta. Odjednom, sve ono što je do tada bilo jasno i jednostavno, postalo je složeno. Liječenje zahtijeva velike troškove, a kao baka suočila sam se s teškim pitanjem – hoću li potrošiti svoju ušteđevinu na ono što sam cijeli život sanjala ili je usmjeriti u njegov oporavak?
Unutar mene vodila se borba. Na jednoj strani bilo je majčinsko i bakino srce, koje prirodno želi pružiti sve što može voljenom djetetu. Na drugoj strani bila je svijest o vlastitim godinama i činjenica da vrijeme neumoljivo prolazi. Možda ovo krstarenje zaista predstavlja moju posljednju priliku da doživim nešto veliko i uzbudljivo, nešto što sam tako dugo čekala. Kada sam rekla: “Žao mi je što moram reći da ne mogu napustiti vlastitu sreću”, zapravo sam priznala svoju ljudsku ranjivost i želju da barem jednom stavim sebe na prvo mjesto. U tim godinama čovjek počinje shvaćati da ne smije stalno odgađati svoje snove jer ponekad prilika jednostavno nestane i nikada se ne vrati.
Nažalost, moj sin je reagirao riječima koje su me duboko pogodile. Uz podrugljiv smijeh rekao mi je da će ovo biti posljednji put da vidim svoga unuka. Te riječi zvučale su poput oštrice, jer nisu bile samo prijetnja nego i snažna osuda mog izbora. Osjećala sam se razapeto između vlastite potrebe za srećom i dužnosti koju društvo i obitelj očekuju od mene. Pitala sam se – jesam li zaista sebična ako želim iskoristiti plodove svog dugogodišnjeg rada i odricanja? Zar nemam pravo da nakon svih godina brige o drugima barem jednom odaberem ono što donosi meni radost?
- U društvu često postoji uvjerenje da je uloga bake ili majke uvijek davati, žrtvovati se bez zadrške, stavljati sebe na posljednje mjesto. No istina je da i mi, starije žene, nosimo svoje snove i potrebe koje ne nestaju s godinama. Životna radost nije nešto što prestaje kada ostanemo sami ili kada ostanemo udovice. Naprotiv, upravo tada čovjek osjeti kolika je važnost da vrijeme koje mu je preostalo bude ispunjeno smislom. Ipak, osjećaj krivnje ne nestaje lako. Dok zamišljam brod koji isplovljava, more koje se otvara i avanturu koja me čeka, paralelno osjećam težinu misli na unuka koji se bori za zdravlje.
Možda je istina da je svaka odluka istodobno i dobitak i gubitak. Ako se odlučim na krstarenje, dobit ću ispunjenje osobnog sna, ali ću izgubiti priliku da financijski pomognem svome unuku. Ako ušteđevinu dam za njegovo liječenje, bit ću mirna kao baka, ali u sebi ću osjećati da sam zauvijek zakopala jedan dio sebe.
