Dječak je pokazivao znakove neuhranjenosti, blijedoplavu put, nemogućnost verbalne komunikacije, a tijelo je bilo ukrašeno raznim ranama i ogrebotinama. U Bosni se odigrala doista izvanredna priča, koja bi možda bila zaboravljena usred ratnih zločina da nije bilo napora učitelja Dragana Rolovića. Upravo je on priču o neobičnom životu Harisa Pućurice uz neukroćena bića podijelio s kazališnom redateljicom Anom Tomović, koja je u to vrijeme bila angažirana na projektu s djecom u ustanovi.
Nakon što je priču ispričala svom suprugu, redatelju Vuku Ršumoviću, Anine riječi u njemu su zapalile iskru inspiracije, potaknuvši ga da se upusti u stvaranje filma. Rezultirajuće remek-djelo, “Ničije dijete”, debitiralo je na cijenjenom Venecijanskom filmskom festivalu, osvojivši srca prisutnih i zaradivši izvanrednu trifektu nagrada po svom trijumfalnom povratku.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1988. godine, lovci na tromeđi BiH, Crne Gore i Srbije došli su do zapanjujućeg otkrića. Među čoporom vukova uočili su dječaka koji se kretao četveronoške. Odlučni da ga spase, skinuli su vukove i uspjeli uhvatiti dječaka. Potpuno nesvjesni njegovog identiteta, podrijetla ili vlasništva, ostavljeni su bezbroj pitanja. Dječakovo tijelo bilo je prekriveno ranama i ogrebotinama, bio je ozbiljno pothranjen, a koža mu je bila plavičasta. Nije mogao verbalno komunicirati. S obzirom na te okolnosti, lovci su mu dali ime Haris Pućurica. Nakon smještaja u Centralno prihvatilište za djecu i omladinu u Beogradu, ondje ostaje do 1992. godine, no izdana je naredba da se djeca vrate u izvorne centre. Zbog toga je Haris vraćen u BiH.
Pravi Harrisovi počeci uvijek su bili obavijeni enigmatičnom izmaglicom. Moguće je da se odlučio sam odvažiti u dubinu šume, ostavivši roditelje. S druge strane, njegovi su roditelji mjesecima neumorno pretraživali područje, a njihova očajnička potraga nije dala rezultate. Možda je bio napušten kao dijete, ili je možda tragično izgubio roditelje u prometnoj nesreći, ostavivši ga kao jedinog preživjelog, besciljno lutajući usred gustog lišća. Mogućnosti su beskrajne…
Nije bilo nikakvih napora da se on locira, a njegov život ostaje uglavnom misterij od vremena kada je otkriven do dana kada je četiri godine kasnije napustio beogradsko Centralno prihvatilište za djecu i omladinu. Lovci su mu dali ime, određujući time njegovu nacionalnost i vjeru. Vrijedno je napomenuti da se asimilacija unutar skloništa pokazala prilično zahtjevnom. Iako se nije bojao ljudi, gajio je duboku strepnju prema tehnologiji. U početku je odbijao kuhana jela i umjesto toga odlučio jesti s poda ili čak iz kante za smeće. Nije imao osnovne higijenske navike i često ga se moglo naći zgrčenog ispod stolova. “Prvi susret s televizorom bio je doista tragikomičan trenutak. Bio je toliko prestravljen da smo ga morali fizički izvlačiti ispod kreveta. Higijena mu je bila potpuno stran pojam. Nije imao razumijevanja za slavine, a trebalo je dosta vremena truda da ga nauči njihovu svrhu, kao i kako kupati i uređivati nokte… Dugo je odolijevao.
Rolović se prisjeća Harisove jake vezanosti za svoje stvari, jer je držao do svega, od četkice za zube pa nadalje. Haris je bio posebno fasciniran klikerima i psima. Jednom prilikom im je u dvorište ušao rotvajler, zbog čega su ostala djeca od straha pobjegla. Međutim, Haris je prišao psu, mirno razgovarao s njim, a potom ga uhvatio za ogrlicu i odveo do Rolovićeve kancelarije. Bilo je nevjerojatno svjedočiti mirnom ponašanju psa dok je stajao pored Harisa.
Visoka figura stajala je ispred nas, ostavljajući nas da nagađamo o njegovoj dobi, koju smo približno procijenili na 10 ili možda 12 godina. Nisam mogao ne prisjetiti se nevjerojatne duljine njegovih ruku. Njegova kosa, nijanse između plave i svijetlosmeđe, uokvirivala mu je lice, koje se hvalilo prodornim plavim očima i blijedom i svijetlom puti. Po dolasku pokazalo se da boluje od kronične upale sinusa jer mu je iz nosa neprestano curilo.
Rolović ističe osebujnost Harisova hoda, opisujući ga kao pomalo nespretan, iako sam Haris nije nespretan niti tjelesno oštećen. Haris je bio lošeg zdravstvenog stanja, neuhranjen, a po tijelu je imao razne ogrebotine i rane. Osim toga, borio se s govorom i imao je poteškoća s hodanjem, osobito kada je nosio cipele. No, vještinu je na kraju stekao učenjem, objasnio je Rolović.
