Postoje trenuci kada vam se čini da vas je život konačno nagradio i pružio priliku o kojoj ste maštali, a onda se sve u jednom trenutku preokrene. Iva i Pavle, mladi bračni par, mislili su da su na pragu svog sna, ali su se ubrzo uvjerili da sreća ponekad zna biti varljiva.
Kada im je Ivinina tetka obećala da će im pokloniti svoju kuću, činilo se kao da su riješili jedan od najvećih problema današnjih mladih – pitanje stambenog prostora. Dok su njihovi vršnjaci vodili beskrajne razgovore o cijenama nekretnina koje svakodnevno rastu i o kreditima koji ih mogu zarobiti na decenijama, oni su vjerovali da su izvukli dobitnu kombinaciju.
- Tetka je odlučila da se preseli u stan iznad male prodavnice koju je vodila, a svoju stariju kuću prepustila je njima. Za Ivu i Pavla, to je značilo novi početak bez hipoteka, dugova i neizvjesnosti. Bili su svjesni da kuća nije u savršenom stanju i da će biti potrebno mnogo truda i novca da je dovedu u red, ali ih to nije obeshrabrilo.
Čim su potpisali ugovor o poklonu, počeli su planirati renoviranje. Njihova skromna ušteđevina i pomoć roditelja činili su osnovu budžeta, ali su znali da će mnoge radove morati obavljati sami. Svakodnevno, nakon posla, oblačili su staru odjeću i neumorno radili na kući. Vikende su takođe provodili na gradilištu, ne izlazeći, ne kupujući ništa za sebe i ulažući svaki slobodni trenutak i dinar u svoj budući dom.
Nakon nekoliko mjeseci napornog rada i ulaganja više od 30.000 eura, kuća je konačno zasjala u novom ruhu. Osjećali su se ponosno i sretno što su uspjeli izgraditi svoj kutak. Međutim, njihova radost nije dugo trajala.
- Nepunih dva mjeseca nakon useljenja, dogodilo se nešto što ih je ostavilo bez riječi. Tetka ih je posjetila i saopštila da želi svoju kuću nazad. U početku su mislili da se šali, ali ubrzo su shvatili da je situacija ozbiljna. Prodavnica koju je vodila bankrotirala je, a banka joj je oduzela stan iznad prodavnice. Sada je tvrdila da je u teškoj materijalnoj situaciji i da zbog toga ima pravo da opozove poklon.
Za Ivu i Pavla to je bio šok. Ne samo da su uložili svu svoju ušteđevinu i dodatno se zadužili kod porodice, nego su i svojim rukama radili mjesecima da bi kuća postala dom. U jednom trenutku, sve to je moglo nestati.
Iako su bili očajni i osjećali se prevarenima, oboje su imali razumijevanja za tetkinu situaciju. Saosećali su s njom, svjesni da je izgubila sve što je imala. Da bi pronašli rješenje, obratili su se advokatu, koji im je objasnio da prema zakonu darodavac može opozvati poklon ukoliko ostane bez sredstava za život. Međutim, postojao je i način da izbjegnu vraćanje kuće – ako bi se sami našli u teškoj materijalnoj situaciji, tada bi bili dužni da brinu o darodavcu, a ne da mu vrate poklon.
U razgovorima su razmatrali mogućnost da tetka živi s njima u istoj kući. Međutim, ubrzo su shvatili da bi to samo dodatno pogoršalo već narušene odnose. Tenzije između njih su već bile vidljive, a ideja o zajedničkom životu djelovala je kao recept za potpuni haos. Znali su da njihov dom treba da bude mjesto mira i odmora, a ne stalnih svađa i neprijatnosti.
Na kraju su našli kompromisno rješenje. Odlučili su da iznajme jedan sprat kuće i novac od toga koriste da plate iznajmljeni stan za tetku. Ona je prihvatila ponudu, ali odnosi su ostali zategnuti.
Danas Iva kaže da, iako su pronašli način da izbjegnu sudske procese i dalje ponižavanje, tetka prema njima gaji ljutnju i ogorčenost. Okrivljuje ih pred rodbinom i naziva ih hijenama koje su joj, kako tvrdi, „otele kuću“. Iva i Pavle, s druge strane, pokušavaju sačuvati mir i nastaviti sa svojim životom, iako gorak okus cijele priče ne mogu izbrisati.
