Rat u bivšoj Jugoslaviji je imao za bilans jako puno poginulih i nedužnih ljudi. Jednostavno, tako je trebalo da bude, a samo nevini su ginuli za ideale svojih političkih lidera. Mi se danas prisjećamo jedne jako neugodne scene, koja se prepričava i dan danas, a tiče se bivšeg vojnika JNA. Sjećate li se Jutelove priče o vojsci JNA u početnim fazama sukoba 1990-ih? Mladi vojnik Bahrudin Kaletović, koji je tada imao devetnaest godina, intervjuiran je i postavio pitanje:
Jeste li svjesni svrhe i prirode ovog sukoba?
Čini se da je želja za otcjepljenjem prevladavajuća, ali se kontinuirano potiskuje. Usred ovog haosa, Bahrudin nalazi utjehu u svojim molitvama, moleći za svoj opstanak i siguran povratak u vojarnu. Čudesno, njegove molitve bivaju uslišane i on iz rata devedesetih izlazi neozlijeđen. Nastavlja graditi obitelj, s kćeri i sinom. Bahrudin je postao ikonska figura, predstavljajući uzaludnost razornog sukoba nacije koja žrtvuje svoju mladost dok štiti interese svojih viših dužnosnika i političara.
Igrom sudbine, Bahrudin Kaletović je novinaru Yutela Ivici Puljiću uputio sada već ozloglašene i nevjerojatno precizne riječi: “Izgleda da imaju želju da se odcijepe, ali mi to nećemo dopustiti”. Malo je Ivica Puljić ili bilo tko u Kosmosu shvaćao strahote koje su čekale Bahrudina nakon toga. Bez njihovog znanja, Bahrudin će izdržati još sedam godina nezamislivih patnji. Tih sedam godina proteglo se tako beskonačno da bi čak i zajednički životni vijek sedam prosječnih Europljana blijedio u usporedbi s njima.
Veseli i popularni mladić, poznat po svom glazbenom talentu, vozio se 18. lipnja 1998. prema Bosni. Podrijetlom iz Hrvatske, gdje je imao svoj bend, krenuo je prema sreći.
Staza koja je vodila prema Tuzli bila je puna žurbe. Neki bi mogli tvrditi da Bosna nije imala sreće, ali okolnosti su bile znatno drugačije prije dva desetljeća. Rat je završio, a ljudi su željno usmjerili pažnju na posao ili su to barem pokušali. Prevladavalo je uvjerenje da će napredak uslijediti sada kada je pucnjava prestala. Al Jazeera prenosi ovaj optimistični osjećaj. U automobilu je jedan mladić pronašao dodatni razlog za veselje. Njegova supruga Aida upravo je rodila sina Damira. Kod kuće ga je čekala petogodišnja kći Esmeralda. Bio je to trenutak čistog blaženstva. Mladić je po drugi put postao otac, a sada su ga pratili supruga i njihovo dvoje prekrasne djece.
Odjednom, u trenu, dogodilo se nezamislivo – subina! Bahrudin je tragično izgubio život u razarajućem prometnom sudaru.
Vojnik koji je nekada bio predmet ismijavanja cijele nacije zapravo je oličenje srži naših života tijekom devedesetih. Iako su njegove riječi možda bile jasne, nosile su duboku iskrenost koja je lako mogla pronaći mjesto u obrazovnim materijalima. Njegove riječi posjeduju univerzalnu kvalitetu, služeći kao mjerilo za nas same i za određeno doba.
Još uvijek u našim mislima odzvanjaju potresne riječi njegove rečenice: “Neka mi Bog da da se neozlijeđen vratim u vojarnu, jer sam danas svjedočio gubitku trojice svojih suboraca.” Nakon povratka u vojarnu i povratka kući, Bahrudin nije mogao pobjeći od neizbježne sudbine.
Tragično, točno sedam godina nakon što je izgovorio tu rečenicu pred gledateljima Jugoslavije, prerano je preminuo u prometnoj nesreći.
