BONUS TEKST

Priroda je tiha učiteljica. Bez riječi, ali sa bezbroj poruka. Bez galame, ali s glasom koji se čuje u svakoj kapljici rose, u svakom šuštanju lišća, u svakom zlatnom zalasku sunca. Ona ne traži pažnju – ali je zaslužuje. Ne nameće se – ali bez nje ne postojimo.

Kada hodamo šumom, često nesvjesno ulazimo u prostor gdje vlada ravnoteža koju je čovjek zaboravio. Drveće ne žuri, rijeka ne pita kuda ide, vjetar se ne izvinjava što je promijenio smjer. U prirodi sve ima svoje vrijeme i svoje mjesto. I sve ima svrhu – čak i ono što na prvi pogled izgleda kao nered.

U njenoj tišini krije se mir koji savremeni život pokušava da kupi aplikacijama, terapijama i bjegovima. Ali nijedna tehnologija, nijedna prostorija i nijedna umjetna tišina ne može zamijeniti onaj osjećaj kad sjedneš na stijenu pored rijeke, duboko udahneš i shvatiš da dišeš drugačije. Dublje. Stvarnije.

Priroda liječi. Ne samo pluća, već i srce. Hod po zemlji, dlan na kori drveta, lice okrenuto suncu – to su male stvari koje imaju moć da utišaju misli i podsjete nas na jednostavnost. U svijetu koji nas stalno gura da jurimo, priroda nas poziva da stanemo.

Ona je i snaga i krhkost. Može biti razorna u oluji, a krhka u jednom cvijetu koji raste kroz pukotinu betona. Ona nas uči poniznosti, jer koliko god bili moćni u svojim zgradama i sistemima, jedno nevrijeme može nas vratiti na početak. Podsjetiti nas da nismo iznad nje, već njen dio.

A kako joj uzvraćamo? Prečesto je uzimamo zdravo za gotovo. Režemo šume, zagađujemo rijeke, gušimo zrak. Zaboravljamo da kada povrijedimo prirodu, zapravo povređujemo sebe. Jer ona nam ne pripada – mi pripadamo njoj.

Ali još nije kasno. Dok postoji drvo koje raste, ptica koja pjeva i dijete koje se igra u travi, postoji nada. Poštovanje prema prirodi počinje malim stvarima: ne bačenim papirom, posađenim cvijetom, šaputanjem umjesto vike kad kročimo u šumu. Počinje svjesnošću da je svaki list, svaka kap, svaki kamen – život.

Priroda nije luksuz. Ona je naš dom, naš izvor, naša ravnoteža. I što prije to shvatimo, to ćemo prije ponovo pronaći dio sebe koji smo negdje usput zaboravili.

Preporučeno