Izgubio ženu i 2 dece na jeziv način pa utehu našao u stvarima opasnim po život: Ova žena mu vratila osmeh na lice, a onda je bespomoćno gledao kako umire

U današnjem članku vam pišemo na temu suočavanja s gubitkom i potrage za smislom nakon tragedije. Riječ je o priči koja pokazuje koliko čovjek može biti ranjiv, ali i koliko daleko može otići ne bi li pronašao makar tračak unutrašnjeg mira.

Kada je Džim Morison izgubio cijelu porodicu u iznenadnoj avionskoj nesreći 2011. godine, njegov život više nije izgledao kao nešto što može da se vrati u normalu. Gubitak supruge i dvoje djece ostavio je jaz koji se činio nepremostivim, a svakodnevica koju je dotad poznavao nestala je u jednom jedinom trenutku. Onaj dio njega koji je činio srećnog oca i supruga zauvijek je ostao u tom danu, dok je ostatak života postao borba da pronađe novu svrhu u svijetu koji se odjednom doimao surov, prolazan i prazan.

U danima nakon tragedije, kako je kasnije priznao, suočio se s najtežim izborima i najdubljim porivima očaja. Jedino što mu je preostalo bilo je da traži i najmanji trag mira, nešto što će mu omogućiti da diše. Taj mir, iako grub i nemilosrdan, pronašao je u planinama. Visine, hladnoća i fizički napor postali su njegovo utočište, mjesto gdje je mogao da pobjegne od unutrašnje buke i osjeti makar kratkotrajnu tišinu. Vjerovao je da se čovjek može ponovo sastaviti tako što će se suočiti sa sopstvenim granicama, pa čak i sa patnjom — jer u njoj, govorio je, postoji čudna vrsta smirenosti.

• Četiri dana nakon nesreće, na sahrani svoje porodice, rekao je nešto što je mnoge zapanjilo svojom iskrenošću. Priznao je da se osjeća kao da više nema svrhu, ali da može da živi u čast onih koje je izgubio. Odlučio je da izabere život, ne zbog sebe, već zbog njih. Ta odluka ga je pokrenula naprijed, korak po korak, sve dok ga 2013. godine nije dovela na Ama Dablam u Nepalu. Tamo je prvi put osjetio da može da se nosi s bolom ako nastavi da se kreće.

Dvije godine kasnije prijavio se za misiju koja je zvučala gotovo suludo — prvi skijaški spust sa Makalua, pete najviše planine na svijetu. Na tom putovanju sreo je Hilari Nelson, penjačicu i skijašicu čija je toplina lomila njegove zidove, ali nikada na silu. Njihovo prijateljstvo raslo je iz međusobnog povjerenja, njegovog priznanja o gubitku i njene spremnosti da ga sasluša. Vremenom su postali par i pretvorili svoj život u niz smjelih ekspedicija, a svaka od njih bila je priča o hrabrosti, povjerenju i dubokoj povezanosti.

Sa Hilari uz sebe, Džim je ponovo otkrio osjećaj zajedništva. Ona je bila jedna od najtalentovanijih skijašica svoje generacije, prva žena koja je povezala Everest i Lhotce u samo 24 sata. Zajedno su činili tim koji je pomjerao granice onoga što se smatra mogućim. Za mnoge su postali simbol snage, avanturističkog duha i ljubavi prema planinama.

• Ali sudbina je još jednom pokazala svoju surovost. U septembru 2022. godine, vijest je obišla svijet — Hilari Nelson poginula je u lavini na Manasluu. I ne samo to: Džim je bio pored nje, nemoćan da bilo šta promijeni. Trenutak u kojem je gledao kako nestaje niz padinu bio je još jedan lom u njegovom životu, druga tragedija koja je zauvijek oblikovala njegovu budućnost.

Dvanaest godina nakon što je izgubio porodicu, ponovo je ostao sam, žaleći životnu saputnicu. Na društvenim mrežama je napisao da je na „doživotnom putovanju“ da se nosi s bolom zbog ljudi koje je volio i izgubio. Obi­lj­ežavajući prolaznost, citirao je i duhovnog učitelja Sogjala Rinpočea, podsjećajući sebe i sve koji su ga čitali da je spoznaja prolaznosti možda jedino čega se možemo držati.

I upravo u toj spoznaji pronašao je novu snagu. Petnaestog oktobra ove godine, Morison je postao prvi čovjek koji se spustio ekstremno uskom sjevernom rutom Mont Everesta. Uspio je ono što je šest godina jurio, često u najgorim mogućim uslovima, dok je teren opisivao kao nemilosrdan i opasan od vrha do dna. Prethodna dva pokušaja bila su neuspješna, ali treći je postao istorija.

• Najdirljiviji trenutak desio se prije samog spusta: na vrhu je rasuo pepeo Hilari Nelson. Rekao je da je „malo porazgovarao sa njom“ i da je osjećao kao da joj tog dana posvećuje svaki korak, svaki potez, svaki dah. Njena energija i duh bili su pokretačka snaga njegovog podviga, a sama misija nešto što su nekada zajedno sanjali.

Kasnije je ispričao kako je želio da upravo s Hilari ostvari taj istorijski spust, vjerujući da je to najljepša skijaška linija na svijetu. Iako je nije imao pored sebe, nosio ju je u svakom metru. Zato je ovaj uspjeh, kako kaže, bio način da joj oda počast i nastavi priču koju su zajedno započeli.

Džim Morison danas stoji kao čovjek čiji je život obilježen bolom, ali i nevjerovatnom snagom da ide naprijed. Njegova priča govori o tome da i u najvećoj tami može da se rodi odluka koja vodi prema svjetlosti, makar ona bila daleka i teško dostižna. I da ponekad, kretanje naprijed, bez obzira na teren pod nogama, postaje jedini način da se nastavi živjeti