Lepa Brena je svooju sjajnu karijeru, započela još davne 1981 godine. Zanimljivo je da je svoje pjevanje, započela kao zamjena bivše pjevačice Slatkog greha, ali je toliko dobro odpjevala da je ostala zauvijek da pjeva….
Brena, prelijepa balkanska glazbena ljepotica, mnogo je više zvijezda kao pjevačica nego što je zapravo umjetnica. Rođena je 1960. godine u Tuzli i od malih nogu je postala jedna od onih klinaca koje će zahvalna publika tražiti da ponovo zapjevaju. U ovoj profesiji provela je desetljeća, postavši ne samo jedna od najprepoznatljivijih figura regionalne glazbe, već i osoba čiji život, sa svim popratnim borbama i izazovima, odražava snagu, otpornost i autentičnost.
Karijeru je uglavnom gradila javno, no neke od najprivatnijih trenutaka u životu provela je daleko od očiju javnosti, u krugu najbližih prijatelja. A jedna od osoba o kojoj govori je svakako njegova sestrična Majda Stojanović. Njihovo razumijevanje puno je dublje od obične obiteljske veze. Majda joj je jednom rekla da je “njena nerođena kći”, a iako je to rečeno s malo humora, u tome ima puno iskrenosti i dubine. Njihova povezanost više je u međusobnom pomaganju i razumijevanju, kao iu intimnosti koja obilježava njihov odnos, nego u formalnoj noti svake uloge u obiteljskim odnosima.
U svijetu u kojem obitelji lako mogu postati samo prezimena i pravne veze, priča o Breni i Majdi pokazuje da obitelj može i živi u srcu. Njih dvoje zajedno su dijelili mnoge uspone i padove, dijeleći trenutke velikih posljedica, bilo da su to bili trenuci radosti ili trenuci kušnje. Zbog toga je njihova privrženost postala jedan od glavnih izvora osobne emocionalne stabilnosti u Breninu životu. Jedan od najupečatljivijih događaja u Breninom životu bilo je putovanje kako bi upoznala slavnu bugarsku proročicu Vangu, koja joj je poručila da nikada neće roditi kćer.
Rečenica je mogla biti mučna i obeshrabrujuća, ali Brenna ju je dobro prihvatila. Nikada se nije prestala diviti onome što nije postigla, ali ono što je okruživalo njezino društvo, a ponajviše njezine sinove, s izuzetkom Majde, čija je ljubav prema njoj poprimila emotivnu razinu koju bi većina ljudi nazvala majčinskom. Koračajući različitim životnim stazama, Brena i Majda ipak su bile povezane jedna s drugom. Trenutno Majda živi u mirnom, slikovitom gradu Kelowna u Kanadi. Ali udaljenost u kilometrima nije ih razdvajala u njihovoj vezi. Dolaze u kontakt, upoznaju se i dijele trenutke koji su još dragocjeniji zbog fizičke udaljenosti između njih.
Njihove zajedničke objave i slike govore o toplom odnosu, onom koji ne traži javnu pažnju, već sjaji snagom autentične ljubavi jedno prema drugom. Majda nije javna ličnost, ali upravo je to ono što je čini jakom – za Brenu je tihi oslonac, uporište i netko kome može bezrezervno vjerovati. Njeno prisustvo u Breninom životu služi kao balans svemu što uključuje svjetla reflektora i pažnju javnosti. Njihova svakodnevna telefonska ili osobna komunikacija pokazuje prijateljstvo uz dužno poštovanje, razumijevanje i podršku. Rečenica “Ja sam njezina nerođena kći” otkriva temelje njihovog odnosa – koji nije određen prirodnim zakonima, već snažnim emocionalnim vezama koje proizlaze iz zajedničkih iskustava, nježnosti i privrženosti.
Ta vrsta ljubavi ne mora se imenovati u formalnim kategorijama – ona je u djelima, u prisutnosti, u tišini i osmijesima koje dijele. Njihov odnos sugerira da stvarna bliskost ne mora ovisiti o modelu tradicije. Ponekad ljudi koje susrećemo ili su nam darovani kroz život bez obzira na krvno srodstvo mogu postati naša prava obitelj. Brena i Majda to potvrđuju – međusobnom podrškom, iskrenošću i bezuvjetnom bliskošću. U svijetu koji često ima odnose koji se koriste i bacaju, plitke periferne ili društvene, oni svjedoče o nužnosti emocionalne povezanosti za duhovno zdravlje i cjelovitost.
Ljudi koji su važni su oni koji su tu kada se čini da nitko nije svjestan naše prisutnosti, kada su svjetla i sjaj glamura prigušeni i izblijedjeli. Ljubav je lijepa, a priča Majde Stojanović dokazuje da ljubav može pobijediti svaku udaljenost, svaki nedostatak i svako proročanstvo. Njihov odnos nadahnjuje ne zato što je savršen, već zato što je stvaran, topao i trajan. Uči nas da obitelj nije nešto što se mora definirati, već nešto što se gradi – pažnjom i prisutnošću i ljubavlju koja ne traži ništa zauzvrat.
