– U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o životu poslije smrti. Jednostavno, to je do sada najmanje istražena tema, jer još uvijek nema dokaza, šta se zapravo dešava poslije same smrti…..
Kao neurokirurg, nikad nisam vjerovao u iskustva bliske smrti. Rođen sam u znanstvenom svijetu; moj otac je bio neurokirurg. Slijedeći očeve stope, postao sam akademski neurokirurg i predavao na Harvardu, među ostalim sveučilištima. Znam što se događa s mozgom kad ljudi umiru i uvijek sam mislio da postoje dobra znanstvena objašnjenja za nebeska izvantjelesna putovanja, kako su ih opisali ljudi koji su bili blizu smrti. Mozak je nevjerojatno složen ali vrlo krhak organ. Smanjite opskrbu kisikom čak i za malu količinu i reagirat će. Naravno, nije bio veliki šok što su se pojedinci koji su prošli teške traume nakon svojih iskustava vraćali bizarnim anegdotama. Ali to nije značilo da su stvarno “putovali”.
Iako sam se deklarirao kao kršćanin, moja je vjera bila samo u naslovu. Nisam imao loš osjećaj prema onima koji su htjeli vjerovati da je Isus bio više od dobrog čovjeka koji jednostavno pokušava dati sve od sebe u ovom nesretnom svijetu. Imao sam, i još uvijek imam, najveće suosjećanje s ljudima koji trebaju vjerovati da tamo negdje postoji Bog koji nas bezuvjetno voli… zapravo, zavidio sam im na sigurnosti koju su takva uvjerenja nedvojbeno pružala. Međutim, kao znanstvenik, znao sam da im sam ne smijem vjerovati. Bilo je to u jesen 2008. godine, nakon sedam dana u komi, doživio sam nešto toliko duboko da mi je dalo razloga znanstvenika da vjerujem u svijest nakon smrti, ušutkavši ljudski dio mog mozga (neokorteks).
Znam kako isprike poput moje zvuče skepticima, pa ću ispričati svoju priču logikom i jezikom znanstvenika kakav jesam. Jednog jutra, prije četiri godine, probudio sam se u predzoru s nesnosnom glavoboljom. Nekoliko sati kasnije cijeli moj korteks – koji uključuje misli i emocije i dio koji nas čini ljudima zatvara. Liječnici u Općoj bolnici Lynchburg u Virginiji (iste bolnice u kojoj sam radio kao neurokirurg) zaključili su da sam nekako dobio ultra rijedak bakterijski meningitis, koji se uglavnom nalazi kod novorođenčadi. Bakterija E. coli ušla je u moju cerebrospinalnu tekućinu i počela jesti moj mozak. Kad sam tog jutra ušao u hitnu, izgledi su već bili protiv mene. Imao sam male šanse da ovo preživim sa svojim moždanim funkcijama čak i na vegetativnoj razini.
Pao sam u duboku komu sedam dana, tijelo mi nije reagiralo, mozak višeg reda potpuno funkcionirao izvan mreže. A onda sam ujutro sedmog dana u bolnici dok su liječnici razmatrali prekid liječenja otvorila oči. Nema znanstvenog objašnjenja za činjenicu da je dok je moje tijelo ležalo u komi, moj um – moje svjesno, unutrašnje ja – bio živ i zdrav. Dok su neuroni mog korteksa bili ošamućeni i neaktivni zbog bakterija koje su ih napale, moja svijest bez mozga otputovala je u drugu dimenziju svemira većeg od života: postojanje o kojem nisam ni sanjao i staro stanje prije kome bih bio više nego sretan objasniti da je ovo potpuno nemoguće.
Ali ta dimenzija – otprilike ista ona koju opisuju nebrojeni subjekti iskustava bliskih smrti i drugih mističnih stanja – postoji. Jeste, a ono što sam tamo vidio i naučio doslovce me smjestilo u novi svijet: svijet u kojem smo mnogo više od naših mozgova i tijela i gdje smrt nije kraj svijesti, već jedno poglavlje u golemom i vrlo nadasve pozitivno, izlet. Na ovom mjestu gdje sam sada bio, vid i sluh nisu bili odvojeni. Srebrnasta tijela tih blistavih oblika iznad pjevala su i mogao sam vidjeti iznenadnu savršenu radost onoga što su pjevali.
Činilo se kao da ne možete gledati ili slušati ništa na ovom svijetu, a da ne uđete u njega – a da ne postanete dio toga na neki tajanstven način. Opet, iz moje sadašnje perspektive, sugerirao bih da ne možete uopće gledati ništa u tom svijetu jer sama riječ “na” implicira odvojenost koja tamo nije postojala. Sve je bilo drugačije ali sve je bilo i dio svega drugoga, kao što se na perzijskom tepihu nalaze bogati dezeni… ili na krilu leptira. Postaje još čudnije. Veći dio svog putovanja imao sam društvo. žena. Bila je mlada i sjećam se vrlo točno kako je izgledala. Visoke jagodice i duboke plave oči.
Zlatno smeđa kosa padala joj je na ramena u opuštenim valovima oko ovalnog lica izuzetne ljepote. Na prvoj slici koju sam imao o njoj, oboje smo klizili zajedno po površini koja je stvarala te složene uzorke, sve dok se odjednom uzorak nije razdvojio u krila leptira. Zapravo, bili smo u potpunosti okruženi leptirima – milijunima njih – koji su se u ogromnim lepršavim valovima stopili u šumu prije nego što su se ponovno sklupčali oko nas.
