Svi ljudi, kad zakorače u starost, nose sa sobom sličnu tišinu i istu nadu. U toj tišini najčešće se javlja želja da će se djeca sjetiti da će nazvati, doći ili zagrliti. U roditeljskim srcima postoji neizrečeni dogovor: “Bio sam uz tebe dok si bio dijete, bit ćeš i ti uz mene kad ostarim.”
No život često ne slijedi taj zamišljeni put. Djeca odlaze – fizički, preseljenjem u druge gradove ili zemlje, ili emocionalno, stvarajući zidove koje roditelji više ne mogu preskočiti.Upravo takvu bolnu sudbinu doživjeli su Franjo i Krunoslava Šimpović iz Hrvatske. Nakon godina nesporazuma i sukoba, donijeli su radikalnu odluku – preko novina su se javno odrekli vlastitog sina. Ta odluka šokirala je javnost i otvorila raspravu o granicama roditeljske ljubavi, o međusobnom nerazumijevanju i o tome koliko daleko mogu otići obiteljski sukobi.
- Krunoslava je ispričala kako je sin još tijekom studentskih dana znao pokazivati nepoštovanje, a roditelje je, prema njezinim riječima, doživljavao tek kao financijsku sigurnost. Situacija se dodatno pogoršala nakon njegova braka. U početku se činilo da će snaha unijeti mir i toplinu, no s vremenom se sin počeo udaljavati i postajati sve grublji. “Prve tri godine bila je dobra, a onda se sve promijenilo. On je postajao sve gori i gori”, govorila je Krunoslava, opisujući kako su iz godine u godinu gubili bliskost sa svojim djetetom.
Roditelji su pokušavali održati kontakt, ali svaki razgovor završavao bi svađama i uvredama. Čak i kada bi ih posjetili, osjećali su da su nepoželjni. Najviše ih je boljelo kada su primijetili da se i unuci, koji su ih nekada voljeli i veselili se druženjima, odjednom povlače i izbjegavaju kontakt. Franjo i Krunoslava vjerovali su da sin i snaha djeci pričaju kako djed i baka žive daleko, čak u Americi, samo da bi ih još više udaljili.
U jednom trenutku Krunoslava je priznala da je danima plakala nakon sinovih riječi. Telefonski razgovori postali su izvor boli, a svaki susret pretvarao se u hladan zid šutnje. Kada su shvatili da više nemaju čak ni priliku čuti glas unuka, odlučili su ono što su dugo spominjali u ljutnji – napisali su u novinama da se odriču sina. Rečenica je bila jasna i bolna: “On i njegova supruga za nas više ne postoje.”
Takve priče u Hrvatskoj nisu česte u javnosti, ali postoje. U društvu koje obitelj vidi kao temelj zajednice, raskidi ove vrste nose dodatnu stigmu. Mnogi roditelji biraju tišinu, prihvaćaju bol i čekaju, dok se djeca povlače u vlastite živote. Ovaj slučaj postao je simbol pitanja: gdje završava roditeljska ljubav i gdje počinje granica samopoštovanja?
Sin je na cijelu priču reagirao tek kratkom izjavom. Rekao je da mu je situacija pomalo smiješna i da nema potrebe ništa dodatno komentirati. Ta rečenica pogodila je roditelje, ali i zaintrigirala javnost. Jesu li roditelji ispričali cijelu istinu? Ili je postojala i druga verzija priče koja se ne čuje? Dio ljudi suosjećao je s roditeljima, dok su drugi tvrdili da je istina vjerovatno složenija.
- Psiholozi često naglašavaju da sukobi između roditelja i odrasle djece ne nastaju preko noći. Oni se akumuliraju kroz godine – neizrečene kritike, pogrešno shvaćene riječi, očekivanja koja nikada nisu ispunjena. Kada se sve to složi jedno na drugo, dolazi do pucanja odnosa. Obiteljski terapeuti podsjećaju da se problemi moraju rješavati dok su još mali, jer se u suprotnom pretvaraju u zid koji na kraju više nitko ne može srušiti.
Franjo i Krunoslava nisu usamljeni u svojoj priči. Na Balkanu se često govori o djeci koja odlaze u inozemstvo, dok roditelji ostaju sami. Rjeđe se spominje da postoje i oni koji žive u istom gradu, a više nemaju nikakav kontakt. U društvu se njeguje idealizirana slika obitelji koja ostaje na okupu bez obzira na sve, dok se stvarne tragedije često skrivaju iza zatvorenih vrata.
Ovdje su se vrata, međutim, širom otvorila – i to kroz stranice novina. Javnost je zavirila u jednu privatnu priču koja je, htjeli oni to ili ne, postala tema razgovora. Neki su smatrali da su roditelji u pravu, drugi su stali na stranu sina, ali jedno je bilo jasno: riječ je o tragediji u kojoj gube svi.
Na kraju, bez obzira na to tko nosi veću krivicu, ova priča podsjeća na krhkost odnosa koji bi trebali biti najčvršći i najpouzdaniji. Kada nestane povjerenja, ljubavi i poštovanja, ostaju samo zidovi i tišina. A ta tišina u starosti postaje najteža. Franjo i Krunoslava odlučili su je prekinuti na najglasniji mogući način – preko stranica novina – možda u nadi da će barem tako netko čuti njihov glas i shvatiti da nisu potpuno zaboravljeni.
