“Jednog jutra nisam mogla ustati iz kreveta. Stalni umor i debljanje koje sam iskusila tokom godina uticali su na moje fizičko i mentalno zdravlje, ostavljajući mi trajne posledice.” – glasilo je obraćanje mlade žene koja je svoju priču odlučila podjeliti sa medijima. 

U ličnom nalogu za “The Guardian”, Ketrin Tejlor je detaljno opisala svoje iskustvo sa hipertireozom. Zabilježila je početnu manifestaciju simptoma tokom tinejdžerskih godina i trajni utjecaj koji je to imao na njen život kao odrasle osobe. Tokom putovanja u Pariz s mojom majkom, moje tinejdžersko tijelo doživjelo je neočekivanu i neželjenu promjenu. Jednog jutra nisam mogao ustati iz kreveta zbog abnormalnog otoka na vratu. Uprkos majčinoj zabrinutosti, vrtoglavica i slabost su i dalje trajale, što nas je navelo da se vratimo u Sheffield na detaljniji medicinski pregled.

U početku, moja porodica je imala istoriju komplikacija na štitnoj žlezdi, što me je navelo da se podvrgnem svom prvom testu u vezi sa tim. Na sreću, rezultati su bili zadovoljavajući, a ja sam nastavila sa svojim životom, uživajući u njemu do kraja. Međutim, moj umor je svakim danom postajao sve intenzivniji i opterećujući. Počela sam naglo da se debljam, a apetit mi je postao nenormalno nezasitan. Sljedeće godine sam se već ugojio i stalno sam zaspao na času od umora. Otkucaji srca su mi također bili konstantno visoki, kao da je moje tijelo u stalnom sukobu. Oteklina na mom vratu je nastavila da se povećava bez ikakvih znakova usporavanja.

Po povratku u ordinaciju, pokazalo se da je test koji sam obavio pola godine ranije bio nedovoljan. Endokrinolog me je analizirao i pregledao i na kraju mi ​​je dijagnosticirao Gravesovu bolest, koja dovodi do hipertireoze. Nakon postavljanja dijagnoze, odmah mi je prepisan dnevni lijek. Iako sam smršavio jednako brzo kao što sam ga i dobio, iskustvo je imalo dubok utjecaj na moje tijelo. Ostao sam da se osećam ne samo emocionalno iscrpljeno, već i da nosim fizičke tragove tako brze transformacije.

Iako su moji lijekovi bili efikasni u upravljanju mojim simptomima, znao sam da je to samo privremeno rješenje. Operacija je bila neophodna za uklanjanje većine žlijezde kako bi se održala normalna funkcija. Trebalo mi je dosta vremena da se ponovo osjećam sigurno i povratim samopouzdanje. Obaviještena sam da je mala vjerovatnoća da ću zatrudnjeti, ali to je rečeno u tandemu s početkom mojih četrdesetih i dijagnozom autoimune bolesti. Bolest je dovela do toga da sam više puta gubila trudnoću u svojim tridesetim. Sjećam se da sam se uplašio tokom tog davnog ljeta, strahujući da neću doživjeti svoje tinejdžerske godine. Sada sam zahvalan koliko sam daleko stigao.

Preporučeno

RELATED ARTICLESMORE FROM AUTHOR