U nastavbku našeg današnjega članka, malo se dotičemo i teme, istinitih životnih ispovijesti. Naime, danas govorimo o jednoj ženi, a koja je imala jako neobičnu životnu priču….
Često izazovan način života rezultira značajnim posljedicama za naše mentalno zdravlje osim fizičkih učinaka. Međutim, u našim se zajednicama mentalna bolest ne smatra ozbiljnim problemom i često se odbacuje kao “nije ništa strašno”. Danas predstavljamo duboko tešku priču o Zori koja zaslužuje pažnju.
Zorina smrt nije nastupila prestankom njenog fizičkog oblika, već kada je izgubila ono svojstvo zbog kojeg je bila voljena – osmijeh koji je zračio toplinom na sve u njezinoj prisutnosti, čak i kad su se približavali njezini posljednji trenuci. Bilo je to tiho, nevidljivo raspadanje duha, neprimijećeno od svijeta koji je postao prenagljen da zastane, osluškuje ili promatra. Sićušna tržnica u Indiji artikulirala je istinu koju su drugi ostavili neizgovorenom: Zora je prestala postojati kao značajna osoba kada je postala cijenjena isključivo zbog svoje korisnosti – slušanja, podrške, tješenja i upijanja tuđe tuge bez privilegije da izrazi svoju.
Bila je stalno prisutna tijekom izazovnih trenutaka svoje kćeri, čak i kad su drugi bili zaokupljeni ili previše pragmatični. Zora je služila kao svetište; međutim, bilo je to utočište koje je ostalo neispitano zbog ranjivosti. Dva je desetljeća nosila svoje tijelo kao da je prazna ljuštura, lišena ikakvog privida radosti u sebi. Kitila se osmijehom koji je nalikovao pukoj fasadi, a iznutra se krunila u samoći. Ipak, nitko to nije primijetio, nitko se nije raspitivao i nitko nije prepoznao kako su sjenila izblijedjela s njezine odjeće, niti kako su joj se oči suzile poput prozora davno napuštene kuće.
Kad je tijelo prestalo disati, ono što je davno prije bilo rasuto na kraju je pretvoreno u prah. Ovo nije bio iznenadni nestanak; nego je predstavljao završni čin dugotrajnog, tihog pada, koji se dogodio u rukama drugoga, obavijenog ravnodušnošću i nejasnoćom. Kći, koja je iskreno vjerovala da ispunjava svoje obveze – telefonskim pozivima, novčanim prilozima i organizacijskim naporima – suočila se sa stvarnošću koju nije mogla razumjeti. Nije se raspitivala o Zorinom stvarnom stanju, nikad nije izašla iz okvira uobičajenog “Kako si, mama?”
Osim toga, nije primijetila da Zorin osmijeh više ne zrači onom toplinom i autentičnošću kao prije. Bilo je kao da se jasnoća pojavila samo u Dawninom odsustvu – ne u njezinom fizičkom obliku, već u gubitku suštine i prosvjetljenja koje je utjelovljivala. U tom je trenutku kći shvatila da nikakvo pismo, osmrtnica ili pogrebna pjesma ne mogu nadoknaditi godine zanemarivanja. Štoviše, ni najraskošnija odjeća nije mogla oživjeti duh u tijelu koje je odavno prestalo osjećati radost. Zora je umrla u trenutku kada je njena okolina utihnula, u trenutku kada su ljudi oko nje pretpostavili da joj je život jednostavan zbog njenog osmijeha.
Napustila je ovaj svijet kad se našla lišena bilo koga kome bi se mogla nasmiješiti, kad se njezino prisustvo tražilo ne zbog onoga što je ona zapravo bila, ali samo u ulozi majke, pouzdanice ili jednostavne sjene za druge. Zato je puder bio logičan zaključak jer mu je trebalo dosta vremena da se raspline. Ovu priču treba shvatiti ne samo kao nesretnu sudbinu jedne žene, već više kao priču upozorenja. Trebali bismo promatrati majke dok su još prisutne u našim životima, a ne pružati ruku samo u vrijeme potrebe. Bitno je povezati se ne samo kada tražite utjehu, već i iskreno se zapitati:
“Kako si stvarno?” Moramo ih izbjegavati uzimati zdravo za gotovo. Svjetlo se ne gasi odmah; postupno blijedi. Kad jednom nestane, nema povratka. Zora možda više nije prisutna među nama, ali ako je ova priča donijela ikakvu pouku, to je da je njezin osmijeh, iako prigušen, možda uspio zapaliti barem jedan novi plamen u tuđem srcu. Najmanje jedna osoba može reći: “Hvala, mama.” Mogao bi odjeknuti barem jedan osjećaj: “Volio sam te, čak i kad nisam imao načina to pokazati. I da više ne otimamo osmijehe onima koji su nam ih darovali.
