Ono što svi mi volimo sa vremena na vrijeme da nešto pročitamo, jesu neke ženske ispovijesti, i tek tada shvatimo da su neke sudbine jako teške i neugodne….
Rada je odrasla na selu i živjela jednostavno, ali pošteno. U kući s drvenim gredama i mirisom vlažne zemlje, učila je kako se život nosi na leđima – s ponosom i šutnjom. Udala se mlada, sa svega devetnaest godina, za Dragana, čovjeka iz susjedstva. Nisu imali puno, ali su vjerovali da će zajedno izgraditi sve što im treba. I jesu – kuću, imanje, porodicu. Dvoje djece, Milicu i Marka, došlo je brzo. Dani su bili dugi, ruke žuljevite, ali srca puna nade.
Dragan je bio ćutljiv, pomalo osoran, ali Rada je u njemu vidjela snagu. Nije tražila riječi – tražila je prisustvo, i ono je dugo bilo tu. Dok je držala djecu za ruku i sadila krompir u bašti, vjerovala je da su oni tim. Njena ljubav bila je tiha, ali duboka. Poštovala ga je bez zadrške, vjerovala mu bez pitanja. Za nju, on je bio čovjek s kojim se ide kroz život – i u dobru i u zlu.
Ali pravi karakter ne otkriva sreća, već nevolja.
Kada su počeli umor i bolovi, Rada je mislila da je u pitanju iscrpljenost. Ali dani su postajali teži, a tijelo slabije. Posjete ljekarima, analize, čekanja – sve je kulminiralo rečenicom koja joj je zaledila krv: „Morate odmah na onkologiju.“ Dijagnoza je bila jasna – rak. Tog dana, Rada je iz ordinacije izašla pogrbljena, stežući papir i sopstveni strah.
- Kad je prenijela vijest Draganu, nadala se makar riječima ohrabrenja. Umjesto toga, dočekalo ju je sleganje ramena i rečenica koja će joj zauvijek ostati urezana: „Ne mogu ja sve sam, dok ti ležiš po bolnicama.“ Po prvi put, pogledala je svog muža i vidjela stranca.
Dok se borila sa hemoterapijama, gubitkom kose i svakodnevnim mučninama, borila se i sa odsustvom čovjeka za kog je mislila da će biti njena stijena. Dragan je sve češće bio van kuće. Opravdavao se poslom, zaradom, obavezama. Istina je, međutim, bila gora – pronašao je drugu ženu. Kad mu je Rada rekla da zna, samo je hladno rekao: „Našao sam zdravu. Nisam rođen da gledam bolest.“ Nisu to bile riječi, bile su noževi.
U tim najtežim trenucima, oslonac su joj bila djeca. Milica je napustila fakultet bez riječi, Marko se zaposlio ranije nego što je planirao. Bez velike priče, samo su stali uz majku. Rada nije plakala pred njima. Bolovala je dostojanstveno, iako su joj noći bile pune tihe patnje i razgovora sa Bogom.
Dragan se preselio kod Ljiljane, mlađe žene iz grada. U početku mu je sve ličilo na oslobađanje – miris skupih parfema, brzi izlazak iz stvarnosti. Ali ta veza je bila površna. Ljiljana ga nije razumjela. Nije znala njegov miris znoja poslije kopanja, nije ga dočekivala večerom. Bila je tu dok je bilo novca i zanimljivosti. Kada je naišla na nekog s više, otišla je bez riječi.
U međuvremenu, Rada je tiho i uporno nastavila svoju borbu. Prošla je kroz pakao, ali nije klonula. Rak se povukao, a ona ostala – slabija, ali nepokolebljiva. Nije se vraćala starom životu, jer više ništa u njemu nije bilo živo.
Tada je u njen život ušao Mile. Udovac iz obližnjeg sela, čovjek skroman i tih, ali velik u gestovima. Pomagao je bez pitanja – jednom s drvima, drugi put s kosidbom. Rada je u njegovoj prisutnosti pronašla mir, onu toplinu koju nije osjetila godinama. Nisu mnogo pričali, ali svaki njegov pogled govorio je: „Tu sam.“
Vjenčali su se skromno. Plava haljina, cveće iz bašte, djeca uz njih. Bez pompe, bez muzike – ali s punim srcima. Ljudi su govorili da Rada nikada nije izgledala ljepše. To nije bila ljepota mladosti, već ona zrelosti, snage i preživljenog bola. A Dragan? Ostao je sam. Živi kao podstanar, u sobi sa golim zidovima i još golijim duhom. Ljiljana je odavno otišla, a ni djeca ga više ne traže. Ponekad, u tišini, sanja Radu. Stojeći na pragu njihove nekadašnje kuće, s plehom štrudle u rukama. Ali ga ne poziva unutra. Jer vrata koja se jednom iz nevjere zatvore – više se ne otvaraju.
Rada je preživjela više od bolesti. Preživjela je napuštanje, izdaju, emocionalnu smrt – i ponovo ustala. Sačuvala je dostojanstvo, ljubav i vjeru. A onaj koji je otišao kad joj je bilo najteže, ostao je bez ičega. Jer najveći gubitak nije bolest, već gubitak duše.
