U današnjem članku prenosimo vam ispovijest jedne svekrve koja je ostala šokirana prilikom posjete svoje snake.Odnosi inače između svekrva i snaha često znaju biti zategnuti.

Ne stidim se da priznam – ja sam jedna od onih svekrva koje ne mogu da ćute kad nešto nije kako treba. Moj sin, vrijedan, pristojan i pažljiv mladić, oženio se prije četiri godine. Snaju sam od samog početka prihvatila otvorenog srca, kao da mi je rođena kćerka. Uvijek sam vjerovala da ljubav i podrška grade zdrav porodični odnos, ali ni to ne znači da treba zatvarati oči kada se stvari pogoršaju.

  • Nakon što su dobili drugo dijete, otišla sam da ih obiđem. Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti. Kad sam ušla u njihov stan, osjećaj šoka me preplavio. Po cijeloj kući vladao je nered. Prljavo suđe nagomilano danima, veš razbacan po podu, a djeca – jedno s punom pelenom, drugo sa zaprljanom kosom i prljavim noktima. U tom trenutku, srce mi je doslovno zadrhtalo.

Nisam odmah rekla ništa. Nisam željela da stvaram neprijatnu scenu, ali nisam mogla ni da zaboravim ono što sam vidjela. Počela sam dolaziti češće, navodno da pomognem, ali u stvari sam posmatrala. Sve više sam primjećivala istu sliku: snaja leži s telefonom u ruci, djeca prepuštena sebi, a moj sin, čim se vrati s posla, uzima usisivač u ruke i kreće da sređuje kuću.

U jednom trenutku shvatila sam da moram da kažem ono što osjećam. Nisam željela da napadam, već da je probudim. Sjela sam s njom i smireno, ali odlučno, rekla:

“Draga, sada si majka. Ovo nije televizijski program da se gleda danima. Djeca ne mogu odrastati u prljavštini i nebrizi. Moj sin te voli, to se vidi, ali neće zauvijek tolerisati ovakav haos. U kući mora da postoji neki red i odgovornost. Ako ne znaš – nije sramota. Ja ću ti pomoći. Pokazaću ti sve. Samo moraš da prihvatiš tu odgovornost.”

Na prvi pogled, njeno lice je bilo bez izraza. Ćutala je naredna tri dana. Pomislila sam da sam možda pretjerala. Međutim, četvrti dan mi se javila, pomalo nesigurnim glasom, i rekla:

“Molim vas, pokažite mi… ja ne znam kako.”

  • Tada sam saznala da je odrastala u kući gdje je majka sve radila umjesto nje. Nikada nije naučila osnovne vještine organizacije doma. Nije imala model ponašanja koji bi pratila, pa je jednostavno bila izgubljena. Nije bilo lijenosti, bila je to neznalica koja nikada nije naučila da bude domaćica, a sada je preko noći postala majka dvoje djece.

Krenule smo zajedno. Prvo korak po korak – kako se planira dan, kako se pere, kuva, čisti, kako se pravi ritam za djecu i kuću. Učila je sve – od osnovnih kućnih poslova do organizacije budžeta. Nije bilo lako, ali je imala volju. Danas, kada je posjetim, kuća im blista. Djeca su čista, vesela, a ona više ne izgleda izgubljeno. Puna je samopouzdanja i osmijeha. Naučila je da nije sramota tražiti pomoć, da svako u nekom trenutku u životu ima pravo da ne zna, ali i obavezu da uči.

Zbog toga želim da poručim svim svekrvama: ne morate da budete ni zle, ni da se miješate u sve, ali ne ćutite ako vidite da nešto ozbiljno ne valja. Kada se govori iskreno i s dobrom namjerom, riječi mogu da liječe. Isto tako, svim snajama: nije slabost pitati, niti je sramota ne znati. Sramota je praviti se da je sve u redu, dok vam se porodica raspada pod težinom nereda i nebrige.

Na kraju, svi mi učimo jedni od drugih. Porodica je tu da se podržavamo, da pomažemo kad neko posrne, i da zajedno rastemo. Možda sam bila oštra, ali sam bila pravedna. I ponosna sam – ne samo na sebe što nisam ćutala, već i na svoju snaju što je prihvatila pomoć i postala bolja majka, žena i osoba. Jer – zbog porodice se sve vrijedi truditi.

Preporučeno