U današnjem članku donosimo vam nesvakidašnju životnu priču žene čije je tijelo izgledalo nježno, ali je izdržala ono što mnogi nisu mogli.Naime, govorićemo o jednoj ljubqvi, a koja na žalost nije imala sretan kraj….
Elvira Jovanović prešla je granicu od trideset i jedne godine, prolazeći kroz nedaće koje su ženu mogle sputati na sve moguće načine. Ipak, iz svega je izašla s uvjerenjem da u životu nema boli koja se ne može preživjeti, niti tuge iza koje nema nastavka.
Njezina ispovijest protkana je snažnim emocijama, zabranjenom ljubavi, tako bolnim gubitkom, ali i nečim uzvišenim – onom nade i ljubavi koja nadživljava smrt. Sa samo 18 godina napustila je Berane, svoj rodni grad, i otišla živjeti u Majdanpek za čovjeka druge vjere, Slobodana, u kojeg je bila duboko zaljubljena, ali to je tada izazvalo napetosti u obje obitelji. Međutim, bili su toliko zaljubljeni da su odlučili živjeti zajedno bez obzira na sve. Ljubavna priča Elvire i Slobodana počela je gotovo filmski.
Elvira pobjeđuje na izboru za Miss plaže i odlazi u Bar proslaviti. Na slavlju tamo na plaži upoznaje za njega zelenookog Slobodana – čovjeka koji je ostavlja potpuno opčinjenom. Bio je to jedan od onih trenutaka prepoznavanja koji se sjećaju do kraja života. Sutradan su se ponovno sreli i tada je tražio njezin broj. Takva mala gesta označila je početak njihove prilično zbrkane, ali vrlo stvarne ljubavne priče. Budući da dolazi iz stroge muslimanske obitelji, komunikacija sa Slobodanom u početku je bila dosta teška. Njen tata nije bio za vezu, ali ju je Slobodanova uvjerljivost i upornost za kratko vrijeme osvojila.
Kada je došao u Berane da je vidi, Elvira se našla spremna da ostavi sve zbog njega. U Majdanpek se doselila krajem kolovoza 1994. čisto iz srca. Jedini koji je šutio bio je ovaj promišljeni, brižni suprug koji je svaku noć i dan pokušavao stvoriti idealan obiteljski život dok je Elvira bila odsutna u potrazi za svojim snovima. Njihova je ljubav procvjetala sljedećih godina. Rodio se Denis, a potom i Veselin. Slobodan je želio i treću — djevojčicu. Elvira je zatrudnjela 2007. godine, no u kratkom vremenu sreća se pretvorila u strašnu tragediju. Samo tri dana nakon što je supruzi javio da su testovi pozitivni i da je trudna, Slobodan je umro.
Zdrav, aktivan, uspješan – profesor, nogometni sudac, gradonačelnik, humanitarac – otišao je taj dan na trening i više se nije vratio. Elvira je u trenutku kada je saznala vijest o nesreći bila trudna i imala dvoje male djece. Drhteći od tjeskobe, pratila je supruga do stadiona gdje je ležao. Uz drhtavo “Pa, doktore, je li mrtav?” a doktorovo tiho kimanje glavom: “Srce nije moglo izdržati”, urezalo joj se u sjećanje za sva vremena. Morala je reći svojim sinovima, u roku od nekoliko sati, da je njihov otac otišao.
Prvi je pitanje postavio Denis, tada desetogodišnjak; njegovo tiho, slomljeno “Tata je mrtav” otvorilo je vrata kolosalnoj tuzi iz djetinjstva. Elvira nije ispuštala svu svoju bol. Snažna i dostojanstvena, rodila je puni termin i 13. studenog rodila djevojčicu. U svojim malim očima vidjela je Slobodanovu želju, njegovu radost, njegov nedosanjani san. Denis je predložio da se beba zove po ocu – Slobodan. Tako je ljubav preživjela smrt. U godinama koje su uslijedile, Elvira je izgradila život za svoju djecu i postala utjelovljenje predanosti. Nije se ponovno udavala. U svom domu njeguje i muslimanske i kršćanske običaje jer vjeruje u zajedništvo, a ne podjele po vjeri.
Djeca su njezin veliki trijumf – Denis, međunarodno priznati model, Vesela je zaposlena u jednoj tvrtki kao junior manager; Slobodan je srednjoškolac u Beogradu. Bilo je dana kada je Shefki nedostajalo vremena poput četvrtka, dana kada je prerano napustio svoju obitelj i svijet u dobi od 45 godina. Elvirin tragični gubitak osjetila bi još dirljivije da nije bilo malog Hazima, tračka nade u tako mračnom trenutku. Ovog puta u trenucima potrebe i tuge govorit će tetka Mirsada Elvir, osvrćući se na gubitak, ljubav, roditeljstvo i ono najvažnije nadu. Elvira Jovanović znak je žene koja je znala voljeti, osvajati i tu ljubav prenijeti – na svoju djecu, u svakodnevnom životu, u običajima, u sjećanjima. Njena priča dokazuje da život može biti divlji, ali ljubav nikad ne umire.
