Mešoviti brakovi su danas sve učestaliji, ali izazovi sa kojima se suočavaju nisu laki. Ozbiljni problemi često nastaju kada parovi dobiju decu, koja se često suočavaju sa stigmatizacijom u društvu.
Vrhunska ilustracija ovog fenomena nalazi se u svjedočenju Slavka Filipovića, hrvatskog pojedinca koji je sedamdesetih godina prošlog stoljeća obrijao glavu na afričkom tlu. Dok je bio u Africi, stupio je u brak sa ženom koju je sreo na Mauricijusu. Kako bi nastavili konvencionalni život, s obzirom na to da je njihova zajednica – brak između bijelca i, kako je opisao, domorodačke žene – smatrana nezakonitom, odlučili su se preseliti u Namibiju. No, pri pokušaju da kćer upišu u vrtić, susreli su se s rasizmom.
- U prepisci iz 1985. godine upućenoj tadašnjim medijima, otkrio je u kakvim je teškim okolnostima njegova obitelj prolazila. Živim u Namibiji, koja se nalazi u jugozapadnoj Africi. Izraz Jugozapadna Afrika je kolonijalna oznaka koja se temelji na njenom geografskom položaju, dok je Namibija, što znači “pustinja” na domorodačkom jeziku, usvojena kao službeni naziv nakon oslobađanja nacije od kolonijalne uprave i njezinog nastanka kao neovisne države.
Prije skoro šest godina s obitelji sam stigla u ovu zemlju i sada, uz moju troipolgodišnju kćer, predstavljamo cjelinu iseljeništva iz Hrvatske unutar ovog naroda. Trenutno ovdje nema drugih Hrvata. Prije mog dolaska, bila sam u braku na malom otoku u Indijskom oceanu poznatom kao Mauricijus, koji se u ovoj regiji često naziva “Havaji Amerike” zbog njegove zapanjujuće prirodne ljepote i privlačnosti za turizam.
Moja supruga je porijeklom Kreolka sa spomenutog otoka i tada nam je bilo jasno da zbog njezine boje kože ne možemo zamisliti budućnost u Južnoj Africi, gdje sam bio zaposlen. Unatoč tome što je naš brak bio sklopljen u skladu s načelima svetog katoličkog zakona, nije bio zakonski priznat u toj zemlji i smatran je nezakonitim. Nismo ušli u našu zajednicu, zavjetujući se pred Bogom da ćemo ostati zajedno do smrti, s namjerom da tajno živimo kao kriminalci koji izbjegavaju južnoafričku policiju. Umjesto toga, naša je želja jednostavno bila dijeliti dom, ući kroz ista vrata i štovati istog Boga u jednoj crkvi.
- Iz ovih specifičnih razloga stigli smo u zemlju nakon ukidanja zakona o mješovitim brakovima 1978. godine, zajedno s raznim drugim zakonima koji su potkopavali ljudsko dostojanstvo kao tvorevinu Božju. Tijekom prvih godina našeg boravka nismo nailazili na poteškoće. Sklopili smo prijateljstva između različitih nacionalnosti i etničkih skupina, uključujući i one među Afrikanerima, koji se također nazivaju Boersima.
Nakon razdoblja dužeg od dvije godine, dočekali smo dolazak kćeri koju smo oboje željno iščekivali. Iz Pretorije smo također dobili dokument da je naša kći klasificirana kao bijela osoba. Ova klasifikacija proizlazi iz mog vlastitog rasnog podrijetla kao bijelca, zajedno s činjenicom da moja majka ne pripada niti jednoj od utvrđenih rasnih skupina u južnoj Africi.
Osigurali smo da je naše dijete rođeno na Mauricijusu kako bismo spriječili da bude klasificirana kao obojena (imajte na umu da se “obojena” u Južnoj Africi piše velikim slovom!). Naša kćerkica je porasla i razvila se, te ove godine ispunjava uvjete za upis u vrtić. Vješta je u onome što se naziva afričkim (oblik iskrivljenog nizozemskog), kao i engleskom, koji je naučila od svoje majke, te našem zajedničkom hrvatskom, kojim još učinkovitije komuniciramo. Vrtić je prikladno smješten samo nekoliko koraka od naše novokupljene kuće i vrlo je atraktivno uređen, posebno za malo gradsko okruženje.
Iako je namijenjen isključivo bijelcima, ne uključuje afrikaans—”net vir pokrivače”. Dok sam često prolazio područjem gdje se otprilike dvadesetak male djece obično igra, često bih uvjeravao vlastito dijete da će se uskoro pridružiti svojim vršnjacima U vrtiću sam imala dojam da nema nikakvih problema, jer je vrtić bio otvoren ili namijenjen isključivo za bijelu djecu.
Dok sam bio zaokupljen svojim profesionalnim obavezama u Južnoafričkoj Republici, jednog je jutra moja supruga uzela naše malo dijete za ruku i otpratila ga u vrtić s namjerom da je upiše. Ponijela je sve potrebne dokumente i otišla do ureda ravnatelja. Tamo je artikulirala svrhu svog posjeta i predočila mu potrebnu papirologiju.
Ipak, nije pokazao nikakav interes za sadržaj dokumenata; nego ju je osobno otpustio, artikulirajući da je njezin upis nedostižan zbog boje kože njezine majke. Kao odgovor, moja žena je ustvrdila: “Ako je to doista ta okolnost, onda to dokumentirajte i potpišite.
- Nakon nekoliko dana poslano nam je pismo u kojem stoji da je slučaj pregledan i da je mlada djevojka nije zabilježena kao bijela osoba. Moja supruga je ovu stvar prenijela uredniku lokalnog tjednika “Vindhoek Observer”, koji je naknadno objavio informaciju.
Nažalost, moja mlada kći nije izolirani primjer u pogledu pigmentacije kože; brojni su slični slučajevi diljem ove nacije. Odgovorni često izbjegavaju odgovornost, čineći žalbe uzaludnima, jer “sudac te tuži, sudac ti sudi”, artikulirao je u svojoj korespondenciji. Na kraju je njegova kći primljena u vrtić, ali ne po svom izboru, već u katoličku instituciju povezanu s crkvom.
