U današnje vrijeme, kako je moderrna medicina jako uznapredovala, svjedoci mo toga da su čuda i više nego moguća. Primjera radi, kada je žena trudna, već u ranom stadiju iste, može da zna i spol bebe, ali i to, da li će buduće dijete d abude 100% zdravo. Međutim, i sa današnjom medicinom, jako je realna opcija da se desi propust, i da se dijete rodi koje je u stvari hendikepirano.
Nakon samo 36 sati od rođenja, roditelji Jona Lancastera donijeli su srceparajuću odluku da ga napuste zbog njihove percepcije njegovog “neprihvatljivog” izgleda.
Tijekom cijele trudnoće, njegova je majka imala nepokolebljivo povjerenje da će roditi dijete koje će posjedovati osebujnost kao itko drugi.
Nakon poroda nakratko je ugledala svoju bebu prije nego što je shrvana tugom otišla iz rodilišta. Iza sebe je ostavila dijete koje je rođeno s Treacher Collinsovim sindromom, stanjem koje pogađa jedno od pedeset tisuća novorođenčadi. Ovaj sindrom se očituje kroz nerazvijenost pojedinih kostiju lica, kao i abnormalnosti u hrskavici i mišićima lica.
Tijekom godina formiranja, Jonathan Jono Lancaster doživio je prolazno odrastanje, seleći se između udomiteljskih obitelji i boraveći u sirotištu. Na kraju je suosjećajna žena donijela odluku da mu kroz posvojenje pruži dom pun ljubavi. Međutim, ovaj čin dobrote nije ublažio muke s kojima se suočavao u prihvaćanju vlastitog identiteta i izgleda lica.
Tijekom svog djetinjstva, Jonathan je trpio značajne poteškoće zbog svoje bolesti. Suočio se s nemilosrdnim maltretiranjima svojih vršnjaka i iskusio je česte napade depresije tijekom godina odrastanja. Međutim, tek kad je napunio 19 godina otkrio je unutarnju otpornost da prigrli ljubav prema sebi. Ovu novootkrivenu snagu omogućila mu je nepokolebljiva ljubav i podrška koju je dobio od svoje obitelji i prijatelja, koji su bili uz njega u svakom slučaju.
Jonathan, koji se smatra sretnikom, priznaje da je većini djece koja pate od ovog sindroma potrebno više od 70 operacija kako bi postigli privid normalnosti u svojim životima. Medijima je dosljedno isticao da se nema namjeru podvrgnuti operaciji samo u kozmetičke svrhe.
U današnje vrijeme, Jono je postao punoljetan i postao odgovoran pojedinac koji teži konvencionalnom načinu života. Ideja da potraži svoje biološke roditelje nikada ga nije mamila, jer je uvijek osjećao njihovu nezainteresiranost za njegov život.
Izvanredan pojedinac stvorio je egzistenciju kojoj mnogi teže: njegovao je golemu mrežu suputnika koji potvrđuju njegovu nepokolebljivu podršku u teškim vremenima. Jono je svoju životnu družicu otkrio u svojoj najbližoj osobi s kojom se oženio i zajedno su na svijet dočekali dvoje potomaka – sina i kćer. Nažalost, kći je rođena s istom bolešću od koje je bolovao Jono. Unatoč tome, roditelji ostaju odlučni u svom uvjerenju da će njihovo dijete doživjeti radosno i dugotrajno postojanje, jer će zauvijek ostati postojani u svojoj predanosti.
Jonathan je zajedno sa svojim najbližim suradnicima osnovao Love Me Love My Face, dobrotvornu organizaciju koja pruža pomoć pojedincima diljem svijeta koji su pogođeni nejednakostima lica. Organizacija nudi pomoć u obliku medicinskih sredstava i kirurških zahvata. Kao rezultat svog angažmana, Jonathan doživljava ogromnu radost i zadovoljstvo u svom životu.
Tijekom 23 godine borio sam se da se pomirim sa svojim pravim identitetom. Međutim, u proteklih pet godina dogodile su se značajne transformacije. Kroz opsežnu medijsku pokrivenost i različita putovanja na koja sam krenuo, moja je težnja bila pružiti određenu razinu pomoći djeci kojoj je potrebna pažnja.
