Kada je Zora umrla, dogodilo se nešto veoma čudno i gotovo misteriozno. Niko nikada nije video ni čuo takvo nešto, čak ni naučnici, i to je bio apsolutni fenomen. Verovatno bi svetska štampa pisala o tome da Zorina ćerka nije bila uticajna ličnost sa značajnim vezama. Ona je uspela da vest vešto sakrije i zabrani bilo kakvu priču o tome izvan zidova mrtvačnice i medicinskog instituta koji je bio pozvan da da svoje mišljenje.
Jedne ljetne večeri Zora je umrla sama u svom stanu, da bi ju sljedeće jutro otkrio susjed. Ova susjeda imala je ključ od njezina stana i dobila je naknadu da je pregleda jer je njezina kći živjela daleko i bila zaokupljena raznim obavezama, zbog čega nije bila sigurna u dobrobit svoje majke iako je imala dovoljno financijskih sredstava. Jako joj je bilo stalo do svoje majke i željela joj je pružiti najbolje.
- Susjed je u vezi sa smrću kontaktirao nadležne osobe i prema dobivenim uputama dogovorio da Zora ostane u kapelici nekoliko dana. Bilo je bitno pričekati dok svi članovi obitelji koji su je cijenili ne pridonesu troškovima pogreba i dok se služba ne može obaviti dostojanstveno. Kći je vodila sve dogovore, odlučna da ne previdi nijedan detalj; sve je pedantno ispisala i preko kurira poslala susjedi, jer komunikacija e-poštom nije bila opcija za njezinog starijeg suputnika.
Jedna se odluka, međutim, još čekala. Kći se našla u nedoumici u što će odjenuti Zoru pa je odlučila pričekati večer njezina dolaska s otvaranjem ormara. Željela se prisjetiti koja je to odjeća najviše razveselila njezinu majku, te je osigurala da će je Zora nositi. Tako se to odvijalo. Kći je zakoračila u svoj stari dom, zagrljena tišinom koja ju je okruživala, i prišla teškom crnom ormaru. Kad je otvorila vrata, iz nje je izašao poznati miris, izazivajući mješavinu intimnosti i izazova. U tom trenutku osjetila je kako se povlači u sebe, kao da je ponovno petogodišnjakinja, stoji ispred svoje majke, žudi za zagrljajem prije nego što odjuri u vrtić.
Suzdržala se od plača, jer ni njena majka nikada nije pokazala suze. Ormar je bio uredno organiziran, s haljinama poredanim u kronološkom slijedu, od drevnih stilova do najnovijih. Kći je stajala ondje, zbunjena. Starije haljine bile su živopisne, šarene i odvažno dizajnirane, dok su one prema sredini i kraju kolekcije postajale sve zagasitije i dosadnije, s krojevima koji su djelovali posve konvencionalno i pomalo na brzinu sklopljeno. Činilo se kao da je vrijeme iscijedilo živost iz boja.
Ova spoznaja je nije iznenadila, jer nikada nije primijetila ovu transformaciju svoje majke. Često su komunicirale, bilo licem u lice ili preko Skypea, no ona nikada nije promatrala što njezina majka nosi, niti kako su dob i smrtnost utjecali na nju ne samo izvana – na njezino lice i ruke, u njezinim pokretima i dahu – nego i kako je odjeća je blijedjela i kvarila se zajedno s njom. Pustila je nekoliko suza, ali je onda iz centra izabrala haljinu koju je majka neočekivano kupila jedne zime dok se vraćala kući s posla. Ugledavši ga u izlogu krajičkom oka, odlučila je prestati, isprobala ga i kupila. Kad je došla kući, radosna je i nasmijana vrtjela se pred ogledalom i govorila:
- – Zamislite ovo: mogao bih proći pored nje i ne primijetiti. Netko drugi ga je možda kupio umjesto njega. Činilo se da kćer nije bila sigurna u svoju sreću u vezi s haljinom, jer se spremala za zahtjevan ispit. Pa kad je Zora predložila da svaka popiju po čašu vina da proslave radosni stjecanje, kći je ljutito zalupila vratima i odgovorila:- Sve vam dolazi lako.Prisjetila se trenutka kada je skinula haljinu s oklagije u ormaru, jer je savršeno uhvatila Dawn: nalet spontane sreće.Zatim je ušla u kapelicu, nadajući se da će posljednji put vidjeti svoju majku. Kad su joj otkrili lice i skinuli plahtu, ostala je paralizirana od šoka.- To nije moja mama.
Pred njom je bila žena oštro definiranog lica i oborenih usana, smežurana i zgrčena, sušta suprotnost Zori. Odjednom je počela vrištati, sipati psovke i zazivati poznata imena, što je sve bacilo u paniku. Svaki detalj je pažljivo ispitan i nisu pronađene greške. Danima je Zora bila jedina prisutna; ništa nije izmijenjeno ili zanemareno. Iako se osjećala potpuno shrvano, iskusni pojedinci su je uvjeravali da je normalno da se ljudi promijene u trenutku smrti, što joj je pomoglo da se donekle opusti, ali je ostala začuđena.
Razmišljala je što je nestalo s njezine majke i kamo je nestalo, kako se to lice moglo tako drastično promijeniti. No, vremena za razmišljanje nije bilo, a žaljenje je osjetila tek kad se vratila kući. Zašto je uopće htjela vidjeti svoju majku? Zašto je ukaljala sliku koju je držala u sebi? Ostavila je odijelo i otišla. Ipak, iznenađenja su se nastavila. Po ulasku u njezin stan počeo je zvoniti telefon. S druge strane čuo se drhtavi glas ispunjen strepnjom:
– Gospođo, pružam ruku iz kapelice; dogodilo se nešto grozno. Nismo je uspjeli pripremiti…- Što je problem? Ta joj haljina super stoji. Uostalom…”Ne to”, uzvikne čovjek. “Morate me saslušati. U trenutku kada sam uspostavio kontakt s njom, raspala se u prah. Jednostavno se raspala.
- Kći je bila potpuno zaprepaštena. Postavila je gomilu nepovezanih pitanja i kao odgovor dobila mnoštvo jednako nepovezanih isprika. U svojoj zbunjenosti odlučila se obratiti cijenjenom liječniku s europskog medicinskog instituta, nekome poznatom po pouzdanosti, diskreciji, a koji je također imao duga prema njoj.
Nakon što mu je objasnio situaciju, šutio je; ništa mu nije bilo jasno i jednostavno je u kapelicu kod Zore stigao noćnim letom. Sprovod je kasnio nekoliko dana, a posmrtni ostaci poslani su na pregled, popraćen svim izazovima koje takav transport nosi. Te je izazove dodatno usložnjavala činjenica da o tome nitko nije smio govoriti. Kći je izdašno nadoknadila sve svjedoke kako bi osigurala njihovu šutnju.
Nakon nekoliko dana javio se liječnik.Moram s vama podijeliti nešto s čime se dosad nisam susrela u svojoj praksi. Prema svim dostupnim informacijama, Vaša majka je pokojna već dvadesetak godina.- Kako je moguće da je mrtva dvadeset godina kad sam s njom razgovarao prije samo petnaest dana? Prohodala je prije samo petnaestak dana. ne zamišljam ovo…
Posjedujem sva znanja, ali naši instrumenti za procjenu starosti tijela to bez greške potvrđuju. Napravili smo sve potrebne analize. To je razlog zašto se vaša majka nakon kontakta pretvorila u prah; već dva desetljeća nije živa.Da je ova vijest stigla do nje u Srbiji, njezina bi kći odmah pokrenula postupak za nemar i uvredu. No, radilo se o renomiranoj europskoj instituciji. Zbog toga je pokopala majku, uzela godišnji odmor i otputovala u Indiju. Ondje je fokus uvijek bio više na duhovnim nego na fizičkim stvarima, pa je očekivala objašnjenje.
- Ipak, našla se u nedoumici, lutajući duže vrijeme, postavljajući pitanja i čekajući. Morala je njegovati duboko strpljenje i pomiriti se sa svojom situacijom kad je na tržnici naišla na neobičnu ženu – nisku, punašnu i nimalo nalik na sliku koju je imala o prosvijetljenim indijskim mudracima. Žena je imala osebujne, vječito nasmijane oči, a putevi su joj se često križali, a pogled joj je uvijek bio pun znatiželje i topline. Na kraju su zastali i započeo je razgovor.
Postupn su došli do problema koji muče kćer. Sve je podijelila i po prvi put nije osjetila iznenađenje; bilo je kao da raspravljaju o događajima koji su se redovito događali, toliko uobičajenim da se o njima moglo razgovarati uz ležernu popodnevnu kavu.- Opiši mi svoju majku. Kakva je ona bila osoba?- Stoga…- Što vam prvo pada na pamet?- Stalno je imala osmijeh na licu. Za nju je sve izgledalo bez napora.Što je bio razlog njezina osmijeha?
– Svima je bila izvor smijeha, ne samo kroz riječi, već i kroz oči, ruke i cjelokupno držanje. U isto vrijeme, svi su je duboko voljeli. U njenom prisustvu nikada nije nedostajalo ljudi. Kad god bi se netko suočio s izazovom, posegnuli bi za njom. Pažljivo bi slušala, dopuštajući razgovoru da teče, a mogli ste promatrati kako bol nestaje, ostavljajući nekoga tko je stigao opterećen tugom osjećajući se uzdignuto i radosno dok je odlazio samo nekoliko sati kasnije.- Je li razgovarala s vama?
– Apsolutno, bez greške. Jednostavno nazovem, a ona je uvijek dostupna. Nikada nije imala nikakav posao i nije pokazala veliku odgovornost. Kad je pozovem da pomogne, provedemo sat vremena u čavrljanju, ili možda nešto obavi po kući prije nego ponovno sjedne razgovarati sa mnom, kao da planira sve dovršiti kasnije, iako tko zna hoće li se to stvarno dogoditi. Čini se da samo čeka da joj netko pruži ruku i pruži joj izgovor da sve napusti.- Zašto ste je odlučili prekinuti kad ste bili svjesni da radi?Moram se izraziti. Kad me netko neočekivano iritira ili kad stres od mog posla postane neodoljiv, osjećam potrebu to s nekim podijeliti.- Što se to nju tiče? Imaš muža i prijatelje.
– Nemoj to raditi! Na kraju me prozivaju zbog toga! Zora je, pak, uvijek sve shvaćala bolje od svih. Ona bi se odmah nasmijala i rekla: nije to ništa, vidi samo kako je ovo lijepo, pa pogledaj kako si ti lijepa; sve joj se činilo lijepim… Činilo se da nikad nije imala nikakvih briga.Dakle, umrla je prije dva desetljeća?- Preminula je, ali nije uistinu umrla. Bez obzira na moje misli, jasnoća mi izmiče. Ništa se nije dogodilo. Ništa se nije promijenilo. Sve ostaje nepromijenjeno; nije imala pritužbi ni na što.
- – Nije. Također nije bila svjesna- Kako nije bila svjesna? Što to nije razumjela? Zar doista nije shvatila da je umrla?- Nije. Nije bila svjesna.Kako je moguće da nije shvatila da je mrtva?- Borila se. Jeste li joj se ikada u ta dva desetljeća zagledali u oči?- Nisam siguran. Nisam. U stvarnosti su joj se oči činile nešto suženijima, kao da je zaškiljio kako bi poboljšao vid. Bili su malo ukočeni.
– Uvjeravam vas da je bila mrtva. Jednostavno se borila protiv toga. Ni ona to nije prihvatila.Kći je već bila uvjerena da je ova žena potpuno luda i da ponovno gubi vrijeme na uzaludnu potragu. Dok je ustajala da ode, mala je žena progovorila na miran, ali čvrst način:- Njezin osmijeh je snimljen kad si ga ukrao. Uzeo si njezin osmijeh… uzeo si ga a da nisi ni bio svjestan. Prije dva desetljeća.
