Kada sam bila dijete, često sam imala iskustva koja su mi bila potpuno zbunjujuća. Jedno od najjasnijih sjećanja iz tih dana odnosi se na trenutke kad bih ležala na podu svoje sobe, u tišini noći, dok su moji roditelji mirno gledali televiziju u dnevnoj sobi.
Bilo je oko 1 ujutro, no ja nisam osjećala nikakvu prijetnju, niti bilo kakvu nesigurnost. Međutim, u nekom trenutku bih osjetila potrebu da ustanem i odem do kupaonice. Moj mozak bi poput automatskog sistema signalizirao mojem tijelu da to učini, a ipak, kad bih pokušala, nisam mogla. Iako mi nije bilo jasno šta se dešava, moj pokušaj da se pomaknem ili bilo šta kažem bio bi potpuno bezuspješan.
- Na početku nisam ni primijetila da nešto nije u redu. Kad bih pokušala ustati, činilo mi se kao da moj mozak šalje signal, a tijelo jednostavno nije reagiralo. Ova neobična situacija ponavljala se nekoliko puta, ali nisam odmah shvatila ozbiljnost tog stanja. Tek kad sam to iskusila nekoliko puta, počela sam shvatati da nisam samo “zaboravila” ustati – bila sam doslovno zakovana za pod. Nijedna fizička sila nije mogla pomaknuti moje tijelo, a moji pokušaji da zovem pomoć, da se pomaknem ili čak izgovorim bilo šta, bili su potpuno beskorisni. Osjećala sam kao da je moja duša ili suština nečim izvučena iz mog tijela, a ja sam bila prikovana za pod, potpuno nesposobna da se pomaknem ili komuniciram s ikim.
Moj um nije mogao obraditi što se dešava. Činilo mi se da je to stanje trajalo vječno, premda sigurno nije bilo tako dugo. Bilo je to osjećanje potpune bespomćnosti. Pokušavala sam razumjeti da li je ovo nešto što će se trajati, ili je sve to samo neki čudan san. Kad je prošlo nekoliko trenutaka, moji napori da se pomaknem su postali još besmisleniji. Nisam mogla ni pomaknuti prst, a kamoli ustati.
Zamišljala sam da bih mogla doći do vrata, ali u stvarnosti, nisam ni znala da li su moji roditelji još uvijek u dnevnoj sobi. Svaka misao, svaki pokušaj da se reagira, bio je potpuno neproduktivan. Bila sam zarobljena u tom trenutnom stanju, poput fizičkog i psihičkog zatvora. Činilo se kao da ništa, ni moji napori ni misli, nisu imale ikakvog efekta na situaciju u kojoj sam se nalazila. Moj mozak je bio pun stresa i panike, a moje tijelo potpuno nepokretno.
- Tek kad je moj otac došao da me vrati u krevet, situacija je počela da se razjašnjava. Kad me podigao, u tom trenutku je sve postalo jasno. Počela sam plakati. Moje emocije su napokon izletjele, a suze su bile popustanje nakon dugog vremena borbe s nečim što nisam mogla razumjeti. U tom trenutku shvatila sam da je sve to bila neka vrsta paralize sna, koja mi nije dopuštala da reagiram.
Iako su takvi trenuci bili zastrašujući, kasnije sam naučila da je to stanje zapravo vrlo često kod ljudi, posebno kod djece i adolescenata, kad se tijelo ili um ne mogu potpuno osloboditi sna i postati svjesni svoje okoline. Unatoč tome, ta iskustva ostala su mi urezana u pamćenje kao trenutci potpune bespomoćnosti i nesvjesnog straha. I dok je to moglo biti samo privremeno, osjećaj da je moje tijelo izvan mog nadzora, bio je zastrašujuć i duboko me obilježio.
