Kada se udala, mlada žena nije ni slutila da će njen brak donijeti toliko izazova i bola. Prvo jutro nakon svadbe, dok je još bila ispunjena uzbuđenjem zbog zajedničkog života sa svojim suprugom, prišao joj je svekar i tiho, gotovo s nekom tugom u glasu, rekao: „Dijete moje, neka ti je Bog na pomoći.” U tom trenutku, te riječi su joj zvučale čudno i pomalo besmisleno. Pomislila je da je svekar možda pretjerano ozbiljan, ili čak neobičan. Nije mogla razumjeti šta je zapravo htio reći.
- Međutim, dvije godine kasnije, te iste riječi su joj se vratile u mislima s potpunim značenjem. Tek tada je shvatila da je svekar govorio iz iskustva, svjestan kakav je život proveo sa svojom suprugom, njenom svekrvom. On je bio čovjek koji je sa njom dijelio desetine godina i znao je sve o njenoj naravi. U tim tihim riječima, koje su tada zvučale bezazleno, krila se upozorenja i saosjećanje.
Njena svekrva se pokazala kao osoba čija je zlobna narav narušila mir u mladom braku. Od prvih dana zajedničkog života, počela se miješati u sve, ne propuštajući priliku da stavi do znanja kako ona želi da stvari funkcionišu. Posebno zabrinjavajuće bilo je to što je neprestano nagovarala svog sina, muževog jedinog mezimca, na razne nesuvisle i štetne postupke prema njegovoj ženi. Ti pritisci nisu bili samo verbalni – situacija je postala toliko napeta da je, pod uticajem majčinih riječi, muž dva puta fizički nasrnuo na svoju suprugu. To su bile scene pune straha, bola i poniženja, koje su ostavile dubok trag u njenoj duši.
Prije braka, dok su se zabavljali, njihov odnos je bio lijep i bez većih problema. Njihova veza je tada izgledala kao prava ljubavna priča – mnogo smijeha, podrške i planova za budućnost. Sve je bilo mirno jer svekrva uopšte nije bila svjesna njenog postojanja. Tek kada je saznala za vezu, a naročito kada su se vjenčali, odlučila je da se umiješa. Od tog trenutka, njezina prisutnost u njihovom životu postala je stalni izvor tenzija.
- Svekrvine „zle ruke“ počele su da diriguju svakim segmentom njihovog zajedničkog života. Donosila je odluke umjesto njih, unosila nepovjerenje i svađe, te neprestano isticala da zna šta je „najbolje“ za njenog sina. U takvom okruženju, mlada žena se osjećala kao stranac u vlastitom braku. Ljubav koja ju je vezala za muža polako je blijedila, a osjećaj razočaranja rastao iz dana u dan.
Najviše ju je boljelo što je muž, umjesto da bude njen oslonac i zaštitnik, često stajao na majčinu stranu, pravdajući njeno ponašanje ili izbjegavajući sukobe s njom. To je u njoj izazivalo osjećaj usamljenosti i izdaje, jer je shvatila da je u ovom odnosu ostavljena da se sama bori protiv žene koja joj je od prvog dana bila neprijateljski nastrojena.
Sada, nakon svega što je proživjela u ove dvije godine, sve više razmišlja o tome da napusti brak. U njenom srcu nema više snage da iznova prolazi kroz poniženja i svađe, niti da stalno živi u strahu od nove svađe ili napada. Odluka nije laka, jer je brak za nju nekada značio sigurnost, zajedništvo i ljubav. Ali sada, kad pogleda unazad, vidi samo niz bolnih trenutaka i osjećaj da je izgubila sebe u borbi koja nikada nije trebala biti njena.
„Možda je najbolje da odem i prepustim ga njegovoj majci,“ pomislila je. „Ako mu je toliko stalo da je sluša i slijedi, neka živi sa svojom mamicom.“ Te riječi, iako izgovorene tiho i s tugom, nosile su u sebi odlučnost da povrati svoj mir, dostojanstvo i slobodu.
U mislima joj i dalje odzvanjaju svekarove riječi s prvog jutra: „Dijete moje, neka ti je Bog na pomoći.“ Sada zna da to nije bila čudna izjava, nego iskren izraz saosjećanja i upozorenja. On je najbolje znao s kim ima posla. Iako tada nije razumjela, sada zna da je to bio njegov način da joj poželi snagu – snagu koja joj je danas potrebna više nego ikada
