Život se često mijenja u trenutku bez upozorenja. Kada se njen suprug razbolio, njen svijet se iz temelja preokrenuo. Ono što je nekada bilo partnerstvo puno ljubavi i uzajamnog oslonca, pretvorilo se u svakodnevnu borbu s bolešću.
- U jednom trenu bila je supruga, oslonac i partnerica u životu, a već u drugom postala je njegovateljica, brižna ruka i tiha snaga koja ga je držala uspravnim.Isprva nije ni primijetila koliko se uloge mijenjaju. Male, naizgled bezazlene rečenice počele su prožimati njihove dane: „Jesi li uzeo lijek?“ – „Nemoj tako da sjediš, nije dobro za tvoja leđa.“ – „Pojedi ovo što sam ti spremila, trebat će ti snage.“ Sve su to bile riječi izgovorene iz ljubavi, ali su polako stvarale zid između onoga što je željela biti i onoga što je morala postati.
Na početku bolesti činilo se da još uvijek drže konce u svojim rukama. On je i dalje bio muškarac s mišljenjem, s pravom na odluku, sa stavom koji je godinama gradio. Ona je, iz najbolje namjere, počela preuzimati kontrolu. Njeno njegovanje sve više ga je pretvaralo u nekoga kome se govori šta da radi, a sve manje u partnera s kojim se život dijeli ravnopravno. To je shvatila tek kasnije – da ga je nesvjesno tretirala kao sina, a ne kao supruga. To otkriće ju je boljelo više nego ijedan fizički umor.
Kako je bolest napredovala, tako je i težina obaveza padala na njena leđa. U početku je bila njegovo rame na koje bi se oslonio da ustane. Zatim mu je trebala ruka da napravi nekoliko koraka. A onda je došao trenutak kada više nije mogao sam. Postao je nepokretan.
Ona ga je hranila, kupala, presvlačila. Mijenjala mu je pelene i stalno pazila da mu ništa ne nedostaje. Nije joj bilo teško fizički – navikla se na umor. Teško je bilo emocionalno. Jer, dok ga je njegovala kao dijete, shvatala je da gubi muža, partnera, onog istog čovjeka u kojeg se jednom zaljubila. Najteži trenuci bili su oni kada bi mu pogledala u oči i vidjela stid. To ju je slomilo više nego bilo koji posao, jer je znala da mu je oduzeto dostojanstvo koje mu je uvijek bilo važno.
- Njihovi razgovori postajali su kraći. Umor se uvlačio između njih. Ona je pokušavala da ostane dostojanstvena, da ne pokaže koliko se guši u osjećaju usamljenosti. Sve je činila kako bi ga zaštitila – a sebe je sve više gubila.Preokret je došao neočekivano, jednog običnog jutra. On ju je zamolio da ga obrije i da mu donese novine. U njegovom glasu osjetila je mir, a na njegovom licu osmijeh kakav dugo nije vidjela. Kao da je već tada znao ono što ona nije mogla naslutiti.
Otišla je do prodavnice da mu kupi čokoladu – mali znak pažnje koji bi mu uljepšao dan. Kada se vratila, na novinama je našla poruku. Njegov rukopis bio je pomalo nesiguran, ali jasan:
„Hvala ti za sve. Nije trebalo toliko da se žrtvuješ za mene. Sada sa mirom popij svoju kafu i zasladi se. Kada se ponovo sretnemo, ja ću tebe da čuvam i njegujem…“
Čitala je te riječi iznova i iznova, dok joj suze nisu zamućivale vid. Shvatila je da je to njegov oproštaj, njegova posljednja želja da joj olakša, da joj vrati barem djelić ljubavi i zahvalnosti koje mu je godinama davala. To nije bio samo kraj jednog dana, nego kraj njihovog zajedničkog puta u ovom životu.
- Njeno srce bilo je ispunjeno bolom, ali i čudnim mirom. Znala je da je otišao sa spoznajom da je voljen i čuvan, ali i s obećanjem da će njihova ljubav nadživjeti bolest i smrt. Ona više nije bila samo žena koja se žrtvovala – bila je svjedok njihove priče, njihove snage i ljubavi koja se nije ugasila ni u najtežim trenucima.
Od tog dana, svaka šoljica kafe nosila je uspomenu na njega. Svaki zalogaj čokolade bio je podsjetnik na njegov osmijeh. A u njenom srcu ostala je tiha nada da će ga, kada se ponovo sretnu, čekati on – zdrav, nasmijan, i spreman da nju njeguje, onako kako je obećao.
