U Nastavku našeg današnjega članka, govorićemo malo o kuvanom pasulju, koji je ubjedljivo najpopularnije jelo na ovim prostorima. Slijedi i par savjeta kako da ga skuvate, a da kasnije nemate probleme sa probavom….

Odličan način za ublažavanje plinova i nadutosti je jedenje graha, koji je, bez obzira na vrstu, bogat kalorijama i masnoćama. Osim toga, nude fantastičan izvor proteina, vitamina B, folne kiseline i vlakana, a svi oni doprinose smanjenju razine kolesterola. Štoviše, budući da ne sadrže gluten, prikladni su za svatko uživanje. Grah je odlična opcija u dijeti jer ima malo kalorija i masti, a značajan je izvor magnezija i željeza. Umjesto da vam troši energiju, grah pruža istinske antioksidativne prednosti za vaše tijelo. Neki pojedinci mogu oklijevati oko pripreme graha, svjesni da može nabubriti i uzrokovati nelagodu zbog nakupljanja plinova u želucu. Međutim, postoji nekoliko strategija za rješavanje ovog problema.

Opće je poznato da namakanje graha u vodi nekoliko sati prije kuhanja pomaže ograničiti njegovo širenje. Savjet koji se prenosi od baka kaže da je posebno učinkovito namakanje graha preko noći i ostavljanje u vodi dan prije kuhanja. Osim namakanja graha kako bi se smanjila nadutost tijekom kuhanja, dodavanje lovora, kumina, mažurana, majčine dušice ili đumbira u vodu za namakanje također može pomoći u smanjenju plinova u tijelu nakon toga. Dobro je poznato da grah koji nije dobro kuhan može uzrokovati povećanje proizvodnje plinova.

Za rješavanje ovog problema važno je oprati grah, čak i onaj iz konzerve, te ga treba pripremati polagano dulje vrijeme, a ne na visokim temperaturama. Namakanje i ispiranje graha pomaže u eliminaciji šećera koji doprinose stvaranju plinova, što zauzvrat pomaže u smanjenju nadutosti želuca. Točnije, kada se stvori znatan sloj šećera, bakterije uključene u ovaj proces stvaraju neugodan plin koji se mora ispustiti iz posude za kuhanje. Prema iskusnim kuharima, grah se smatra pravilno kuhanim tek nakon tri ciklusa kuhanja. U početku nije bilo znakova demencije.

DODATNI TEKST:

Na kolodvoru žena koja čeka dijete strpljivo sjedi na klupi čekajući autobus. Kad joj se djed približio, upitao ga je: “Koliko imaš mjeseci?” Zatečena, ona odgovara: “Molim.” Zatim pojašnjava: “Ako nemate ništa protiv što pitam, u kojem ste mjesecu?” Nakon što je podijelila svoj odgovor, on je primijetio: “Mora da si oduševljena što ćeš postati majka.” Sa suzama u očima, ona odgovara: “Osam.” Njezina baka tada kaže: “To je divno; tvoja obitelj mora biti tako sretna.”

Mlada žena odgovara: “Imam samo oca, a on nije dobro. Dok ona priča, stiže autobus, zbog čega ona ustaje i uzima pokrivač, izjavljujući: “Hajde, tata, ovo je naš prijevoz.” Tek na kraju ovog dirljivog videa, namijenjenog edukativnoj i promotivnoj upotrebi na društvenim mrežama, gledateljima je jasno da prikazuje čovjeka s Alzheimerovom bolešću i njegovu odanu kćer koja se brine o njemu. Rujan je poznat kao mjesec svjesnosti o Alzheimerovoj bolesti.

Ova vrsta demencije napreduje sporo i diskretno, u početku se čini benignom; međutim, nakon što se uspostavi, nanosi nevolju cijeloj obitelji. U razgovoru s Nadeždom Starić iz Srpskog udruženja za Alzheimerovu bolest Slavica Stuparušić, kći oboljelog, govorila je o tome kako prepoznati rane znakove, načinima usporavanja napredovanja bolesti te raznim oblicima pomoći i podrške korisnim kako za oboljele tako i za njihove obitelji. Procjene pokazuju da otprilike jedna od deset osoba u svijetu boluje od neke vrste demencije, a u Srbiji je zabilježeno oko 200.000 slučajeva.

Slavica Stuparušić, gostujući u Dnevniku, iznosi svoje iskustvo vezano uz majčinu bitku s Alzheimerovom bolešću, napominjući da su se znakovi majčinog stanja pojavili mnogo prije nego što je obitelj to prepoznala kao demenciju. U početku, rani simptomi nisu ukazivali na demenciju. U početku su se pojavile značajne promjene u ponašanju, koje su sa sobom donosile osjećaj napetosti i tjeskobe, što je navelo liječnike da prepišu anksiolitike. Nakon toga je počela gubiti stvari i za krađu okrivila svoje ukućane.

Ovaj ciklus ponašanja trajao je gotovo dvije do tri godine, a kada je njezino neprijateljstvo prema članovima obitelji doseglo nepodnošljive visine, dijagnoza je konačno postavljena. Prema riječima Stuparušić, ta je dijagnoza dovela do pronalaska odgovarajuće terapije koja je u početku ublažila majčinu tjeskobu. Bilo je neophodno da netko bude prisutan s njom 24 sata dnevno. Iako je njezin otac preuzeo većinu odgovornosti, i ona i njezin brat činili su koliko su mogli da pomognu. Bilo je slučajeva kada su morali kontaktirati policiju zbog majčine sklonosti da izađe iz kuće i odluta.

Preporučeno