– Josip Broz Tito imao je duboku naklonost prema ženama, što je vidljivo iz njegova četiri braka i brojnih veza s ljubavnicama. Jednostavno, bio je omiljen među ženama, pa čak i kada su velike holivudske zvijezde dolazile kod njega na Dedinje, uvijek je tu bilo zajedničkih slika koje su se mogle tumaćiti na više načina.
Dok je bio zatvorenik u Rusiji, sklopio je brak s Pelagijom Belousovom, Ruskinjom. Njihova zajednica rezultirala je rođenjem Titova najstarijeg sina Žarka. Međutim, njihovom braku je došao kraj početkom 1936., a nedugo nakon toga, u Moskvi, Tito se ponovno oženio Njemicom Lucijom Bauer. Tito je odmah otišao u Pariz da se bavi partijskim aktivnostima, dok je Lucija Bauer tragično umrla u Moskvi potkraj 1937., lažno optužena za špijunažu u korist Njemačke.
Tek dvije godine kasnije u Zagrebu su Tito i Herta Has, Slovenka židovskog podrijetla, odlučili živjeti zajedno. No, njihova je afera okončana u svibnju 1941. kada je Tito otputovao u Beograd. Za to vrijeme Herta Has ostala je u Zagrebu u visokoj trudnoći. Nedugo nakon Titova odlaska rodila je drugog sina Mišu. Na žalost, kasnije su je uhvatile ustaše. No, 1943. Herta Has razmijenjena je za skupinu njemačkih stručnjaka koji su zarobljeni u Bosni dok su tražili uran za Hitlerovu atomsku bombu. Nakon puštanja na slobodu ponovno se sastala s Titom, ali on je već bio u vezi s Davorjankom Paunović…
Za vrijeme studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu, prije rata, Davorjanka Paunović, porijeklom iz Požareva, rođena 1921., uživala je u društvu Jove Kapičića, Crnogorca koji će kasnije postati narodni heroj i upravitelj Golog otoka. . Obje osobe bile su povezane s Komunističkom partijom, a prema njihovim kolegama, smatrani su najljepšim parom na kampusu.
Nakon osamnaest mjeseci veze, Davorjanka i Jova suočili su se s značajnom prekretnicom u ožujku 1941. Davorjanka je od Partije dobila zadatak da prati Josipa Broza Tita u Zagreb. S obzirom na vremenske okolnosti, bilo joj je zabranjeno da iznosi bilo kakve detalje svog putovanja u Jovu, osim činjenice da će otputovati. Razvod je izazvao snažne emocije, a Davorjanka je prolila i brojne suze.
U siječnju 1942., kad je počeo rat, putevi dvoje ljubavnika ponovno su se ukrstili. Jovo Kapičić, obavljajući svoju dužnost komesara Lovćenskog odreda, podnio je Titu izvještaj o njihovom nedavnom porazu. Nije ni slutio da će ovaj susret označiti njegovo prvo upoznavanje s vrhovnim zapovjednikom. Kad su se vrata Titova ureda naglo otvorila, pojavilo se poznato lice – bila je to Davorjanka.
Unatoč radosti zbog njenog opstanka i prisutnosti u Vrhovnom štabu, morao se brzo vratiti u svoju jedinicu nakon što je podnio izvještaj Titu. Prošla su dva mjeseca otkako su se posljednji put vidjeli, a ovoga puta u Foči…
Dogovarajući večernji randevu na mostu u Foči, smišljeno mu je pripremila maramicu punu poklona – kutiju cigareta, upaljač, sapun, češalj i maramicu. Čvrsto su se zagrlili, cijeneći trenutak. Nekoliko dana kasnije, Kapičić se ponovo vratio u Foču.
Dok sam šetao vitkom, popločanom ulicom u užurbanom gradu, pozornost mi je iznenada zaokupilo brzo prolaženje dvojice konjanika. Nakon što su prevalili udaljenost od otprilike pedeset metara, naglo su se zaustavili. Na moje zaprepaštenje, jedan od konjanika mi se počeo približavati iu tom trenutku sam ga prepoznao – Tita. Raspitujući se gdje sam i zašto se nisam javio, tražio je objašnjenje. Kad sam se počeo ispričavati, pogled mi je skrenuo prema drugom konjaniku. U tom trenutku sve je postalo kristalno jasno. Preda mnom je stajala Davorjanka, fiksirana na moju prisutnost… Ova živopisna sjećanja rječito je ispisala Tamara Nikčević u svojoj knjizi Goli otoci Jove Kapičića.
Cijeli rat uz Tita je ostala Davorjanka, koja je bila 29 godina mlađa od Tita. Pričalo se da je njezino strastveno vođenje ljubavi izazivalo nelagodu među borcima, jer su iz Titovog šatora čuli njezine jecaje i uzdahe. Davorjanka je imala značajan utjecaj na Tita, do te mjere da ga je, tijekom njemačkog napada na Drvar, nagovorila da se zajedno s njom preda Nijemcima zbog naizgled bezizlazne situacije. No, tek kad je Sreten Žujović zaprijetio da će mu oduzeti život, Tito je odustao od predaje.
U proljeće 1946. Davorjanka Paunović podlegla je tuberkulozi. Prema Titovoj direktivi, njezino posljednje počivalište bilo je u blizini Bijelog dvora. Tito je želio da pokojnik ostane u njegovoj neposrednoj blizini, a postoje izvještaji koji govore da je svakodnevno prolivao suze na grobu, dajući svako jutro grimiznu ružu.
Jovanku Budisavljević doveli su iz Ličana pripadnici vojne sigurnosti da mu budu suputnica, sve iste godine.
Žena s opasnim sjajem u crnim očima, koja je potjecala iz Davorije, bila je misterij koji je čekao da bude razotkriven. U gimnazijskim godinama Davorjanka se učlanila u skojevsku političku organizaciju, kada je u okrugu Požarevac bilo samo 63 člana partije. Na nju su utjecale Vera, Branka i Olga, koje su bile poznate kao sestre strica Miletića, te se s njima nakon sestrine smrti zbližila. Ove djevojke, koje se u Požarevcu obično nazivaju “crvene djevojke”, imale su značajnu ulogu u širenju komunističkog pokreta u susjednim selima, privlačeći veliki broj djevojaka da im se pridruže.
Tijekom prve godine akademskog bavljenja susrela je mladog studenta medicine i istaknutog studentskog zagovornika po imenu Jov Kapičić, koji je već bio etabliran kao uvjereni komunist. Brzo je razvio snažne osjećaje prema njoj. Njihov zajednički život trajao je godinu i pol dana. Stranka je dala suglasnost za njihovu “vezu”, a Davorjanka je ekspresno dobila stranačku iskaznicu. Pokazala je iznimne sposobnosti te je imenovana časnikom za vezu između Beograda i Zagreba. U to vrijeme imala je priliku upoznati Tita u hotelu “Esplanade” neposredno prije izbijanja rata. Tečno je govorila njemački, francuski i češki, a bila je sklona elegantnom i ženstvenom odijevanju.
Stranka nije izdvajala sredstva za takve pothvate. Broz nije pružao nikakav otpor. No, kako napominje novinar Bogosav Marjanović, iskusni i upućeni operativac prethodno je temeljito istražio biografiju Aleksandra Rankovića prije nego što se s njim angažirao. Zaključio je da je Davorjanka bila iznimno vješta operativka. Njihova povezanost bila je trenutna i neporeciva.
U svibnju 1941., pod pseudonimom, s Davorjankom se probija u Beograd kao generalni sekretar KPJ. Zajedno su pažljivo isplanirali pobunu, a Davorjanka mu je bila pouzdana osoba i neizostavna partnerica, upućena u sve povjerljive informacije unutar stranke.
U posjet roditeljima stigla je sa srebrnom lisicom i okićena šeširom, ostavivši roditelje u stanju zaprepaštenja. Njezin izgled nije bio u skladu s tipičnim imidžom komunistice. Tijekom njihova razgovora često je ubacivala riječ “dapače”, pripisujući to svojoj bliskoj povezanosti s pojedincima iz Zagreba. Dok su se opraštali, uvjeravala je roditelje da je pod budnim okom odgovornog gospodina. Nije ni slutila da će ovo biti njen poslednji susret sa Požarevcem.
Pod imenom Zdenka Horvat, koje joj je dao Broz, cijelo vrijeme rata obnašala je dužnost njegove ratne tajnice. Preuzimajući novu ulogu, obukla je vojničke hlače i kapu s petokrakom, zaogrnuvši se velikim vojničkim kaputom. Marširajući uz svoje drugove, neumorno je radila za Tita, dolazila na sve partijske sastanke, osiguravala mu hranu i neustrašivo se stavljala na opasniju stranu da ga zaštiti. I u snu je ostala uz njega, spremna žrtvovati svoj život za njega. Jedino što joj je izazivalo strah bilo je bombardiranje, ali je hrabro bilježila Sutjesku usred grmljavine eksplozija, snimivši fotografiju koja će postati simbol partizanske gerile. Broz je u nju imao nepokolebljivo povjerenje i štitio ju je od svake kritike.
Davorjanka nije bila dobro prihvaćena u Titovoj sredini. Bila je sklona samo slušati Tita, ispoljavajući aroganciju prema drugima i nikada se ne suzdržavajući od svog mišljenja, čak ni kada je u pitanju sam Tito. Njezino često pokazivanje bijesa zaradilo je etikete histerije i ludila. Odbila je komunikaciju s Rankovićem. U sjećanjima Jare Ribnikar spominje se opasan bljesak u Davorjankinim očima kad bi se naljutila. “Nosila je gorući plamen u sebi, opterećena njegovom težinom”, napisala je Jara. Unatoč besprijekornom obavljanju posla, njezina buntovna priroda nije se slagala s hijerarhijom partizanskog pokreta.
Kada ona i Tito više ne budu među živima, jedan poseban aspekt koji će opteretiti njenu savjest je velika strast koju su dijelili, koja bi probudila ranjenike. Ne samo da je zapalio maštu, već je poslužio i kao dokaz svog dubokog utjecaja na Tita. Smatrao ju je svojim svem. Godine 1944. razboljela se na Visu i potražila liječenje pluća u Sovjetskom Savezu. Izliječena vratila se u zemlju i nakon oslobođenja preselila s Titom u Užičku da bi se konačno nastanila u Bijelom dvoru.
Ostajući u ulozi njegove tajnice tijekom mira, zadržala je skromnu prisutnost bez nametanja sebe kao gospodarice rezidencije. Uzimajući obroke s osobljem, uključujući Tita, u blagovaonici palače, prihvatila je prizemni pristup. Roditelji su joj pružali podršku i posjećivali je, ohrabrujući je na putu. Nažalost, sljedećeg se proljeća njezino zdravlje počelo pogoršavati, zbog čega je potražila liječenje na Golniku. Voljela pjesmu “Šušti, šušti agarem beli”, često bi se zatekla kako pjevuši njenu melodiju. Tragično je preminula 1. svibnja 1946. na Golniku. U znak sećanja na nju, jedna ulica u njenom rodnom Požarevcu nosi njeno ime.
