U današnjem članku želim podijeliti priču koja me podsjetila da ljudsko srce zna i da zagrize i da zacijeli. Često nailazim na životne slike koje nose veću mudrost od mnogih knjiga, a ova me je posebno dirnula.
U selu se dugo pričalo da niko nema takve šljive kao Dragan. Njegov voćnjak nije bio samo komad zemlje – bio je kao spomenik njegovom trudu, strpljenju i godinama u kojima je svaki dan počinjao i završavao među granama. Ljudi su ga često viđali kako tiho govori drveću, provjerava svaki list i svaku pukotinu na kori kao da čuva prijatelje, a ne biljke. I nije čudo što je njegov rod bio najtraženiji na pijaci; slatkoća njegovog voća bila je gotovo legenda.
Ali odmah preko ograde živio je Milan, čovjek s potpuno drugačijom sudbinom. Dok je Dragan radio u znoju i tišini, Milan je dane trošio sjedeći na pragovima, gunđajući i gledajući kako drugi grade ono što on nikada nije ni pokušao. Njegova zemlja je bila zapuštena, zarasla, kao da je svaka trava izrasla samo da pokaže koliko nije rađeno. I dok je Dragan uživao u plodovima svog truda, Milan je uživao u nezadovoljstvu. Zavist mu je rasla tiše nego kukolj, ali jednako brzo.
Te godine, rod je bio bogatiji nego ikad. Draganove šljive toliko su se presijavale na suncu da je izgledalo kao da je čitavo brdo obasjano modrom svjetlosti. Milan je gledao to iz dana u dan, a nemir u njemu je rasao. Umjesto da se pokrene, u njemu je sazrela misao da je lakše srušiti tuđi trud nego izgraditi svoj.
- Noć bez mjeseca došla mu je kao savršena prilika. Dok su seoske kuće tonule u tišinu, uzeo je staru testeru i tiho se približio ogradi. Preskočio ju je, gutajući mrak kao da ga hrabri. Nije došao da ukrade ni jedan plod – došao je da ukloni sve što ga je godinama podsjećalo na njegovu vlastitu lijenost. Ušao je među stabla, podigao testeru i počeo da reže.
Jedno po jedno. Grane stare decenijama padale su u tihu prašinu. Voćnjak koji je godinama stvarao život, za samo par sati pretvarao se u polje srušenih trupaca. Kada je završio, stajao je zadovoljan, ubijeđen da je time “izravnao račune”.
Jutro je, međutim, za Dragana bilo kao lom u grudima. Izašao je sa praznom gajbom i zastao. Pred njim – pustoš. Njegovi plodovi, njegov trud, sve izrezano, bačeno, uništeno. Prišao je najbližem deb lu, dotakao ga, pa prešao prstima preko hladne kore kao da se oprašta s prijateljem. Tragovi blatnjavih čizama vodili su pravo ka Milanovoj ogradi. Nije morao da razmišlja ko je to učinio.
U njemu je buknuo bijes. Poželio je da skoči preko ograde, da kaže sve što je godinama prećutao, da vrati makar dio bola koji je osjetio. Ali kad je pogledao prema Milanovoj kući, ugledao je nešto što ga je zaustavilo u koraku – mala deca, kako se igraju u dvorištu, u odjeći koja je jedva držala konce. Znajući u kakvoj bijedi žive, Draganov bijes se sudario s nečim mekšim.
Ako prijavi Milana, djeca će ostati bez ičega. Ako ga povrijedi, proširit će vatru zla. A zlo, to je znao, raste brže nego svako drvo.
Dugo je stajao među oborenim stablima, poput čovjeka koji razgovara sa samim sobom. A onda je napravio izbor koji je malo ko očekivao. Vratio se u kuću i vratio se s praznim gajbama. Kleknuo je u blato i počeo da skuplja šljive – zrele, slatke, uprkos tome što su pale. Skupljao ih je cijeli dan, tiho, polako, pažljivo.
Milan je sve to posmatrao iza zavjese, očekujući policiju ili osvetu. Ali Dragan je samo skupljao plodove, kao da skuplja ostatke svoga ponosa.
- A onda, rano u zoru, Milan je čuo udarce na svom pragu. Kada je otvorio vrata, ugledao je deset gajbi punih voća. A na prvoj – papir sa kratkom porukom.
Dragan mu je napisao da je vjetar oborio rod, da zna da su mu djeca gladna, da uzme plodove i napravi pekmez. Na kraju je dodao: “Ne brini za stabla. Korijen je živ. Izrašće opet. A ja ću ti na proljeće dati sadnice, da posadiš svoja.”
Milan je čitao riječi, ali suze su mu zamutile slova. Potrčao je za Draganom, pao mu pred noge, moleći da mu vrati zlo zlom. Ali Dragan je samo odmahnuo glavom i rekao da se dobro širi isto kao i zlo, ali treba hrabrijeg za ono prvo.
Od tog dana, Milan je promijenio svoj život. Počeo je da radi zemlju, pomagao Draganu, staru ogradu zamijenio novom. A ljudi su u selu godinama poslije prepričavali kako je dobrotom spašeno ono što je zlo pokušalo uništiti.
I kako je jedan čovjek naučio drugog da korijen, kad je zdrav, uvijek ponovo izraste.
