– Mi se u nastavku našeg današnjega članka malo fokusiramo na TV voditelje iz naše regije. Jednostavno, ako se povuče paralela između današnjih i prošlih novinara, razlike su i više nego drastičen. Mi danas govorimo o Mići Orloviću koji je bio jedan od najboljih u svoje vrijeme.
Mića Orlović, renomirano i neponovljivo televizijsko lice na našim prostorima, plijenio je publiku svojim neodoljivim šarmom. Ne samo da je imao vjerne obožavateljice, nego ga je cijela nacija željno pratila kako bi čula njegove vitalne vijesti. No, Mićin legendarni status protezao se daleko izvan njegove prisutnosti na ekranu. Pokazivao je izvanredan talent za glumu, briljirao je u carstvu košarke i nalazio ogromnu radost u pokretanju inovativnih projekata. Mića je svojim izborom riječi, držanjem i postupcima oličio oličenje televizijske zvijezde, postavljajući standarde izgleda i ponašanja.
Trenutno se čini da su njegove granice dosegle nepremostivu razinu. Kontinuirano je demonstrirao svoje umijeće u raznim domenama, otkrivajući publici razmjere zabave koju televizija može ponuditi. Sekula i Stana Orlović, rodom iz Gornjeg Strmca u Zubinom Potoku, dočekali su sina 28. maja 1934. godine u Valjevu. Svoje formativne godine proveo je u Prištini i Valjevu uz mlađeg brata Dragana, koji će kasnije nastaviti novinarsku karijeru i biti urednik lista “Politika Ekspres”. Po završetku školovanja u Valjevskoj gimnaziji sklopio je dva braka, a iz prve zajednice postao je otac Marine. No, Marina se prije petnaestak godina preselila u Kanadu i od tada se nije vraćala u Srbiju.
Započevši svoje putovanje u medijsko carstvo tijekom formacije u srednjoj školi, uronio je u svijet novinarstva surađujući sa školskim novinama. Nakon uspješno završenog školovanja na Filološkom fakultetu u Beogradu, neometano je prešao u vode sportskog novinarstva, ostavivši trag i prije diplome. U rujnu 1954. godine, moje putovanje radiodifuznom postajom počelo je unutar granica početne zgrade Studentskog grada. Nostalgija me ispunjava kada razmišljam o tim ranim danima i živahnom studentskom životu koji je prožimao grad. Bilo je to zdravo okruženje, prepuno mladenačke energije.
I nakon odlaska sa Studenjaka uvijek se s osmijehom prisjećam tih trenutaka. Ugledni Mića rado se prisjetio svojih skromnih početaka u intervjuu za dokumentarni film RTV Studentski grad, koji svjedoči o njegovoj 15-godišnjoj povezanosti sa studentskom zajednicom. U tom razdoblju Ranko Žeravica formirao je i učinkovito vodio studentsku košarkašku reprezentaciju Jugoslavije, a dotični je bio zapaženi predstavnik reprezentacije. Mića je, pričao je, bio veliki ljubitelj sporta, isticao se i u stolnom tenisu i košarci, a izborio je i mjesto u studentskoj reprezentaciji.
No, kada je osigurao stalno mjesto na radiju i televiziji, bio je prisiljen oprostiti se od voljene košarke. Unatoč njegovoj želji da se bavi objema strastima i njegovoj vjeri u vlastite sposobnosti, zahtjevi njegove nove karijere nisu ga ostavljali bez vremena i na kraju su doveli do njegovog povlačenja iz sporta. Mića se rado prisjetio kako je ronio suze dok se rastajao od košarke. Debitirajući 15. listopada 1957. godine, Mića se pojavio kao dopisnik u prijenosu nogometne utakmice OFK Beograd – Napredak Kruševac na Radio Beogradu. Novo poglavlje u povijesti ispisano je 23. kolovoza 1958. godine, kada je beogradska televizija emitirala prvi TV Dnevnik, informativno-političku emisiju.
Upravo je u tom trenutku karizmatični i talentirani Mića svojim obraćanjem osvojio publiku. 23. kolovoza 1958. godine premijerno je emitirana televizijska emisija Dnevnik. Unatoč osjećaju strepnje, krenuo sam na ovo putovanje ne shvaćajući u potpunosti što me čeka. Razuvjerio sam se zamislivši kameru kao transparentan portal koji mi omogućuje povezivanje sa svojim snimateljima. Ovaj se pristup pokazao korisnim jer mi je pomogao da se opustim i potaknuo istinsku povezanost s publikom. Nevjerojatno, prijenos se odvijao besprijekorno.
- U nedavnom intervjuu za časopis “Puls”, zasluge za to što su me inspirirali u ovom pothvatu odao sam svojim cijenjenim uzorima, posebice Mikeu Buonđornu i Pipu Baudu, obojici cijenjenih talijanskih profesionalaca i gospode. Osim toga, identificirao je specifičnu manu koja je najviše mučila njegove kolege. Jednom je spomenuo da je njegova pedantnost, preciznost i točnost u svim aspektima posla svakoga dovodila do ludila. Ova razina pedantnosti nije dobro sjela mnogim pojedincima. Njegova karizma i vještina voditelja popularnih TV emisija zavoljeli su ga gledateljima.
Mićine iznimne sposobnosti i talent došli su do punog izražaja. Iza sebe ostavlja impresivan opus, uključujući preko 170 pisanih izvješća, približno 300 intervjua, više od 200 TV priloga, 80 radijskih emisija i nevjerojatnih 1300 epizoda televizijskog sadržaja. U slobodno vrijeme uživao je u slušanju jazz melodija, a bilo mu je važno naglasiti da je njegov primarni identitet bila novinarska, a ne voditeljska. Unatoč svojoj golemoj slavi, bio je poznat po svojoj iznimnoj poniznosti i vječnoj veselosti, uvijek voljan povezati se sa svojim kolegama.
U rasponu od trideset godina između Ljiljane i mene cvjetala je ljubav. Miću i njegovu suprugu Ljiljanu više od tri desetljeća veže duboka i nepokolebljiva ljubav. Ljiljana je svim srcem stala uz njega, potpuno prigrlivši njihov zajednički život. Kao novinarka, ne samo da je beskrajno voljela Miću, nego je razumjela i poštovala njegov jedinstveni ritam života. – Mićinu esenciju definiralo je bezgranično suosjećanje i duboka naklonost prema čovječanstvu, a njegova misija je bila da te vrline usadi onima koje je susretao.
Njegov izvanredan karakter i nepokolebljivi integritet ostavili su neizbrisiv trag na meni i zauvijek ću ga visoko cijeniti zbog tih kvaliteta. O Mićinoj suštini kroz njegov život posvećeno je bezbroj riječi, ispričala je Ljiljana za magazin “Story”. Priče s tržnice. Hodnicima su kružile brojne glasine o Mici. Čaršija je kroz povijest imala sklonost izmišljanju priča oko istaknutih pojedinaca. Nažalost, nisam pošteđen takvih maštovitih narativa. Kružile su lažne glasine da sam izgubio obje noge i ruke u navodnim prometnim nesrećama.
Da stvar bude apsurdnija, čak se sugeriralo da sam se za pokretljivost oslanjao na drvenu nogu. Te neutemeljene priče dodatno su me slikale kao notornog alkoholičara i razne druge neslane karakterizacije. Osjećao sam se ponukanim ispraviti stvar i ponuditi svoje priznanje o tome. Nakon što su me ugledali kako u baru s društvom uživam u votki, nisu gubili vrijeme na širenje glasina: “Mica pije svaki dan!” Nisu mogli shvatiti da sam išta drugo osim pijana! Etiketirali su me kao buntovnika, “mangupa”. Istini za volju, nikad nisam bio istinski boem, možda samo malo tijekom ranih 80-ih. Međutim, nakon samo dvije-tri godine shvatio sam da je okupljanje s tom skupinom isključivo radi pića postala rutina.
Svjesno sam se odlučila distancirati i tako stekla titulu bjegunca, kako su me od milja zvali. Kao sportaš, smatram se sretnim što imam averziju prema alkoholu. Ljetni festivali koje sam vodio bili su nedvojbeno iscrpljujući, pogotovo zato što bih se u pubu zadržavao dugo nakon što bi program završio. Ipak, cijenio sam svoje noći neprekidnog sna. Postala mi je navika ustajati u 5.30 ujutro, bez obzira na to kada se povlačim na spavanje – otkrio je.
Nakon moždanog udara, posljednjih deset dana proveo je u privatnoj rezidenciji gdje nije dobio kvalitetnu njegu koja mu je bila potrebna. Dok se preispitivao, pitajući se što ga je spopalo, brzo se upustio u razgovor s jednim od svojih novostečenih poznanika. Njegov televizijski ekran neprestano je bio ispunjen sportskim i animiranim emisijama. Podijelio je sa mnom duboku spoznaju da život ima svoj način da završi puni krug, budući da se u crtićima nalazi radost i na početku i na kraju. Tada sam prepoznao Mićinu svijest o skoroj smrtnosti, produbivši svoje divljenje njegovim dostojanstvenim držanjem.
Ove detalje za „Blic“ prepričava Marijana Blažević, vlasnica Doma za stare, dok glavna sestra Gordana Perić opisuje njegove posljednje trenutke. Točno u 14 sati, prije dva dana, uputio mi je osmijeh i izgovorio riječi: “To će biti dovoljno.” Zatim je skrenuo pogled na suprotnu stranu kreveta i mirno utonuo u vječni san. Gordana je s mješavinom tuge i prihvaćanja u tonu i izrazu lica prepričala taj trenutak.
