Iza osmeha legendarne pevačice Gordane Lazarević krije se teška životna priča. Često kaže da se tužni ljudi najlepše smeju. Iako je prošla kroz mnoge izazove, postala je simbol pozitivne energije. Ljudi se dive njenom izgledu u sedmoj deceniji života. Iako ima uspešnu karijeru, najvažnije joj je što je ostala “naša Goca”.
- Odrastanje je za nju bilo izazovno iskustvo, a jedno od najtežih razdoblja bilo je gubitak majke i preseljenje u Beograd kod oca i maćehe, gdje je svakodnevno trpjela zlostavljanje.Kroz život sam se suočio s brojnim teškoćama, ali moja otporna priroda uvijek me tjerala da se borim i nikada ne odustajem. Teško je to opisati riječima, ali zaista vjerujem da čak i lijepa riječ ima moć otvoriti vrata koja se čine neprobojna.
Borila sam se s osmijehom jer sam shvatila da me ljudi bolje prihvaćaju kad se smiješim. Sve što sam ikada želio bilo je malo ljubavi od svih i neumorno sam se borio da je zaslužim. Kao dijete nisam se osjećala nevoljeno, ali bilo je trenutaka koji mi i danas izmame suze. Ispričavam se što sam postao emotivan. U razgovoru za “Kurir”, Goca je započela svoju priču i ispričala:
“Moj otac, kao i mnogi roditelji u to vreme, nije znao kako da izrazi ljubav. Bio je surov i strog, ali nam je usadio neke osnovne principe. Imao je četvrto obrazovanje, bio je vizionar. Zahvalni smo mu na tome program”, otkrila je pjevačica.U razdoblju kada je počela živjeti i raditi sama, ističe kako se predano posvetila sebi, otrpjevši slučajeve u kojima je odlazila bez da se presvuče deset uzastopnih dana.
Okolnosti su bile teške. U potrazi za hranom, moji su se roditelji odvažili otići u inozemstvo, ostavivši brata i mene pod brigom strica i strine. Na kraju se čak i naša teta morala pridružiti radnoj snazi, ostavljajući nas same u osamljenoj kući u dubini šume, u pratnji neugodne osobe koja je zanemarivala osobnu higijenu nevjerojatnih deset dana. Ne znajući ni za kakvu alternativu, trpjeli smo stalnu glad, što je rezultiralo mojom ranom pojavom gastritisa. Naše mjesečno uživanje sastojalo se od jedne kupnje čokolade, oskudne poslastice. Goca je, osvrćući se na svoje odrastanje, priznala ogromnu žrtvu svoje majke za svoju djecu, ali se istovremeno borila sa strahom od gubitka supruga.
U dobi od deset godina, tragedija je pogodila moj život kada je moja majka preminula u prometnoj nesreći. Prošlo je osam godina otkako sam je zadnji put vidio, jer je otišla za svojim ocem u Njemačku. Strah od gubitka ljubavi natjerao ju je da ode, a otac je već bio otišao zbog obiteljskih obaveza. Iako njegov odlazak nije bio nužan, želja za novim prilikama tjerala ga je naprijed. Što se tiče moje majke, ona je uvijek izražavala želju da se oprosti od svog voljenog, stalno nas podsjećajući da djeca rastu i odlaze. Tek kad je shvatila koliko joj nedostajemo, skupila je hrabrosti i zamolila ga da se vrati, pa makar i nakratko. Tragično, na povratku je vozio brat od strica moje majke, jer su njezina vlastita braća već preminula.
Nakon toga, pjevačev otac sklopio je više neslužbenih brakova.- Susreli smo skupinu nepristojnih žena, a po dolasku jedne od njih odmah sam smislio zamišljenu srednju školu na udaljenoj lokaciji kao izgovor da pobjegnem od njihove prisutnosti. Zbog toga sam se uputila u Beograd”, ispričala je.
Sa samo 15 godina već se osamostalila.S 15 godina donijela sam odluku o osamostaljivanju. Nije se radilo o tome da sam izbačen iz svog doma; dapače, nisam mogao podnijeti način na koji su živjeli moj otac i maćeha, pogotovo uz stalnu prisutnost različitih žena. Izjedala me želja za bijegom i bio sam spreman riskirati sve da to učinim. Jedna moja maćeha imala je rođakinju u Beogradu, točnije u Zemunu, i ona me je ljubazno smjestila kod njih. Imali su vlastitog sina i ljubazno su mi dali sobu. Bili su zaista dobrodušni pojedinci. No, ipak je nešto nedostajalo… priča simpatična gospođa nastavljajući priču.
Budući da sam jedinac, gajio je kiv prema meni jednostavno zato što su moji roditelji dobro postupali sa mnom. Unatoč tome što sam bio mlađi, ja s 15, a on s deset godina, svakodnevno me je izlagao batinama. Svaki dan sam trpjela njegove fizičke napade, udarce i verbalno zlostavljanje. Tolerirao sam to neko vrijeme, jer sam bio mršav i malen, dok mu jednog dana nisam uzvratio snažnim udarcem od kojeg je on vrištao.
Tim sam jedinim udarcem jasno dao do znanja da su njegovi postupci neprihvatljivi. Međutim, on se odmah počeo buniti i optuživati me da sam agresor, a ja sam šutjela i nikada nisam ružno govorila o njemu. Iako su oni oko nas shvatili istinu, ipak su mi rekli: “Dragi, sine, on je sve što imamo, pa ti, dijete moje, moraš pronaći svoj put i krenuti dalje…” Naravno, otišao sam bez oklijevanja. Time sam izgubio najveću ljubav koju sam imao.
Bilo je posebno izazovno razdoblje u mom životu kada sam doživio dubok gubitak. Bio je to trenutak kada sam se morala oprostiti od svoje najveće ljubavi. Bio sam u dvije značajne veze, ali nažalost, jednu sam morao prekinuti, a druga je tragično prekinuta. U vrijeme njegove smrti doista sam shvatila utjecaj svojih emocija. Emitirao sam auru tuge koja je utjecala na one oko mene. Moji najbliži su me iznenadili svojim odgovorom, izrazili želju da ne budem tužan. Tada sam shvatio njihovu sebičnost. Goca je kroz život uvijek bila neko ko uveseljava druge, a svoju tugu smatra beznačajnom.
Ona uvijek otvoreno govori o svojim emocijama i ima smisao za iskrenost.Moje emocije su uvijek na vidjelu, bilo da se radi o smijehu koji izvire iz dubine mog srca, iskrenim suzama kada plačem ili nepokolebljivoj ljubavi koja ne poznaje granice. Kad prema nekome ne osjećam ljubav, postajem hladan i distanciran. Iako ponekad poželim da mogu biti drugačiji, ne mogu sakriti svoje emocije.
Čini se da ljudi uvijek imaju uvid u moje najskrovitije misli i osjećaje. Čvrsto vjerujem da će, kada nečemu pristupite iskreno, to nedvojbeno polučiti plodonosne rezultate. Dok milijuni eura nekima mogu biti važni, meni je uistinu bitno da ih i danas, kad naiđem na nepoznata lica, čujem kako govore: “Ah, ide naša Goca.” To što me nazivaju “naš” možda je najveći oblik komplimenta koji sam mogao dobiti. Nikada nisam težila biti primadona; Neizmjernu sreću nalazim u tome što sam jedan od ljudi, dio kolektiva “naš”. Samo to mi je više nego dovoljno i zahvaljujem im se što su mi ukazali tu čast – ponosno izjavljuje Goca.
