Mama već danima ne ustaje iz kreveta. Rekla je da je bolesna, da je muče bubrezi i da ima neke probleme s njima. Činilo se da je slaba, jedva je govorila i nisam htjela da je previše zapitkujem. Vjerovala sam joj jer mi nikada nije davala razlog da sumnjam.
- Danas sam se ranije vratila s faksa. Bila sam umorna i samo sam željela da legnem. Međutim, čim sam otvorila ulazna vrata, začula sam glasove iz dnevne sobe. To su bili tata i mama. Njihov ton nije bio običan – bio je napet, pun bijesa i bola. Zastala sam na hodniku, nesposobna da napravim korak dalje, i samo sam slušala.
Ne mogu da izbacim iz glave mamine riječi koje su me pogodile kao hladan tuš. Glas joj je bio slomljen, pun jecaja i bola dok je govorila: “Danima lažem djecu da me bole bubrezi. Ne mogu im reći u lice da me njihov otac natjerao na silu da abortiram dijete, jer on ne želi više od dvoje djece. Kaže da ne može podnijeti dječiji plač u ovim godinama.”
Dok je to izgovarala kroz suze, imala sam osjećaj da se cijeli svijet oko mene ruši. Tata je bio tih, ali njegov ton je bio leden, prijeteći. Rekao joj je da ako pokuša da nam kaže istinu, izbaciće je iz kuće i ostaće bez ičega.
Srce mi je lupalo kao nikada do tada. Osjetila sam snažan bol u grudima, kao da me neko stisnuo za srce. Ruke su mi drhtale dok sam se pridržavala za ogradu stepenica, pokušavajući da se smirim i da ne padnem. Tiho sam, na prstima, krenula niz stepenice i izašla iz kuće. Nisam znala gdje idem, samo sam htjela da pobjegnem, da izađem na zrak, da se maknem od tog mjesta gdje sam izgubila ono malo sigurnosti koje sam imala.
Jedva sam stigla do glavne ceste. Disanje mi je bilo teško, grlo stegnuto. Pokušavala sam da razumijem šta se upravo dogodilo, ali u glavi mi je sve odjekivalo kao eho. Mamin plač, njene riječi o tome kako ju je otac prisilio na abortus, i njegova hladna prijetnja da će je ostaviti bez svega… Sve to mi je razdiralo dušu.
- Ne znam šta da mislim o tom čovjeku kojeg sam do juče zvala “tata”. Osjećam ogromnu ljutnju, gađenje i bol. U mojim očima on više nije čovjek. Nikada ga nisam vidjela kao nježnog oca, ali ovo prevazilazi sve granice.
Najviše me boli mamin glas. Toliko je tuge u njemu, toliko boli koju je sama nosila svih ovih dana. Glumila je da je bolesna, da je samo fizički loše, a u stvari joj je duša bila ranjena. Osjećam se užasno jer nisam ranije primijetila šta se dešava, jer nisam mogla da joj pomognem, jer sam bila slijepa za njene suze.
- Ne mogu da zamislim kako će brat reagovati ako sazna istinu. Njegov odnos s ocem je ionako loš. Njih dvojica se stalno svađaju, često dođe do teških riječi i ponekad čak i do fizičkog sukoba. Ako brat ovo sazna, bojim se šta bi mogao da uradi. Mogao bi izgubiti kontrolu i desilo bi se nešto strašno.
Ne znam šta da radim. Ne znam da li da se pretvaram da ništa nisam čula, da ćutim i čuvam tajnu, ili da razgovaram s mamom i pitam je za sve. Bojim se za nju, bojim se za sebe i za brata. U meni je sada samo strah, bijes i tuga. Osjećam se tako bespomoćno.
Svaki put kad zatvorim oči, vidim mamu kako plače i čujem njen glas koji mi para srce. Toliko puta je bila jaka za nas, skrivala svoj bol i patila da bi nama bilo lakše. A sad je sama, slomljena, bez ičije podrške. I ja sam slomljena s njom.
Ne znam kako da nastavim dalje. Sve što sam mislila da znam o svojoj porodici sada je uništeno. Sve što osjećam prema ocu pretvorilo se u prazninu i ogroman zid koji nikada više neće pasti.
