Mama već danima leži u krevetu, tvrdeći da je bolesna i da je muče ”bubrezi”. To je priča koju stalno ponavlja, a mi, njena djeca, bez mnogo sumnje prihvatamo, misleći da se doista radi o fizičkom problemu.
Međutim, tog dana, kada sam se ranije vratila s faksa, dočekala me je scena koja mi je promijenila pogled na sve što sam do tada znala. Sa samog ulaza u kuću čula sam povišene tonove, a onda i raspravu između mame i tate.
Njene riječi odjekuju mi u glavi i ne prestajem ih vrtjeti, kao da ih je neko urezao duboko u meni. Dok je plakala i jecala, čula sam je kako priznaje nešto što nas nikada nije smjela znati. Rekla je da danima laže nas, svoju djecu, govoreći da je bole bubrezi, jer nije imala snage reći pravu istinu. A istina je bila razorna – tata ju je, protiv njene volje, natjerao da napravi abortus. Govorila je kroz suze kako je to bila njegova odluka, jer on ne želi imati više od dvoje djece. Plač malog djeteta, kako je rekao, nije nešto što je spreman podnositi u svojim godinama.
- Te riječi su me slomile. Osjećaj da sam svjedočila nečemu što nikada nisam trebala čuti bio je pretežak. Čula sam i njegov glas, hladan i prijeteći. Upozoravao ju je da, ako ikada izgovori istinu pred nama, neće više imati dom, istjeraće je napolje i oduzeti joj sve. To nije bio glas oca kakvog sam mislila da imam, to je bio glas čovjeka koji u tom trenutku za mene više nije imao nikakvu toplinu.
U tom momentu, osjetila sam oštar bol u grudima, kao da me neko stegao za srce. Nisam mogla disati kako treba. Tiho, da me ne čuju, sišla sam niz stepenice i izašla iz kuće, hodajući mehanički, bez jasne svijesti o tome kuda idem. Tek kad sam stigla do glavne ceste, shvatila sam koliko sam slaba i koliko su mi noge drhtale.
U glavi mi se vrtjelo samo jedno: kakav je to čovjek koji nosi titulu mog oca? Kako neko može tako slomiti osobu koju bi trebao čuvati i voljeti? Ne mogu izbrisati mamin plač, njen glas ispunjen bolom i očajem. To je nešto što ostavlja trajni ožiljak.
Zamišljam trenutak kada bi moj brat saznao istinu. Njihov odnos je ionako godinama narušen, stalno na ivici sukoba. Ako bi čuo da je otac ovako postupio, sigurna sam da bi reagovao burno, možda čak i nasilno. Mogao bi ga ubiti, toliko je snažna ta mržnja koja tinja između njih dvojice. Sama pomisao na to tjera me u dodatnu paniku i osjećaj nemoći.
- Osjećam se razapeto između dvije istine – one koju sam znala do juče, gdje je otac bio strogi, ali i dalje moj otac, i ove nove, u kojoj ga gledam kao osobu sposobnu da uništi ženu, moju majku, do same srži. Ne znam šta da mislim, kome da vjerujem, niti kako da nastavim živjeti s ovim saznanjem.
Ono što me najviše boli jeste nemoć. Ne mogu pomoći mami, jer ako progovorim, njen život će biti još teži. Ne mogu reći bratu, jer bi to dovelo do tragedije. A sama nosim teret koji je prevelik za moje godine i moje srce. Osećam da se svijet oko mene raspada, da ništa više nije sigurno, da porodična toplina u koju sam vjerovala zapravo ne postoji.
U meni se stalno ponavlja jedna rečenica: ”Užasno mi je teško, užasno.” Te riječi postale su moja stvarnost, jer ne pronalazim način da se oslobodim bola koji me pritiska. Ne znam kako dalje gledati u oca, ne znam kako gledati mamu, a da ne osjetim još veću tugu. Sve što ostaje jeste tišina u kojoj me guše neizrečene misli i sjećanje na riječi koje nikada nisu trebale biti izgovorene pred mojim ušima
