U nastavku našeg današnjega članka, donosimo vam jednu jako zanimljivu priču, a koja nam dolazi iz Italije. Naime, radi se o segmentu crne hronike, a koji je itekako obavijen misterijom….
U ljeto 2024. godine, u jednoj zabačenoj provaliji u Italiji, pronađeno je beživotno tijelo Marte Marije Ohrisko, tridesetdvogodišnje žene porijeklom iz Ukrajine. Do tada, Marta je živjela povučeno, gotovo neprimjetno, u kamp-prikolici parkiranoj nadomak litice.
Dijelila je taj izolovani život s Ilijom Batrakovim, četrdesetjednogodišnjim državljaninom Rusije. Na prvi pogled, činilo se da par vodi jednostavan život daleko od društva, ali ispod te površine krila se priča ispunjena patnjom, zlostavljanjem i, na kraju, tragedijom. U početku je sve izgledalo kao nesrećan slučaj. Ilija je tvrdio da je Marta slučajno pala u provaliju i da je on, shrvan bolom, pokušavao da joj pomogne. Isprva su i istražitelji uzimali u obzir tu verziju događaja, ali nešto u njegovom ponašanju izazivalo je sumnju. Njegove izjave djelovale su neuvjerljivo, a emocije koje je prikazivao bile su neusklađene s težinom situacije.
Pravi obrt u ovom slučaju dogodio se samo nekoliko dana nakon pronalaska tijela. Policija je, sumnjajući u Ilijinu verziju priče, pretražila njegove komunikacije i naišla na ključne poruke koje je Marta poslala neposredno prije smrti. U jednoj od njih pisalo je: “Pala sam… Izvini… Pomozi mi da ustanem… Ovo je poziv u pomoć.” Ta poruka nije ostavljala prostor za sumnju – Marta je bila povrijeđena, u stanju panike, i tražila je spas. Umjesto da joj pomogne, Ilija ju je ignorisao satima.
Kasnije istraga pokazuje da se ipak spustio do nje, ali ne s ciljem da joj spasi život. Umjesto pomoći, Marta je dočekala nasilje – udario ju je u lice i zadavio. Zatim se vratio u kamp-prikolicu, obrisao tragove komunikacije s njenog i svog telefona, i tek sljedećeg dana prijavio njen nestanak policiji. Ključni dokaz koji je potvrdio da Marta nije odmah preminula bio je rezultat obdukcije. Ljekari su pronašli zemlju i biljni materijal u njenim disajnim putevima, što znači da je disala dok je bila u provaliji – živa, ranjena, napuštena. Ovaj detalj bio je presudan da se smrt kvalifikuje kao teško ubistvo, a ne nesreća.
Tokom daljnje istrage, otkriveni su i jezivi detalji iz života koji je Marta vodila sa svojim partnerom. Nije se radilo o harmoničnom odnosu u osami, već o godinama sistematskog zlostavljanja. Ilija je Martu često tukao, spaljivao joj odjeću, gasio cigarete na njenom tijelu, i onemogućavao joj svaki kontakt s porodicom i stručnjacima za mentalno zdravlje. Često joj je prijetio nožem, a njeni brojni dolasci u hitnu pomoć zbog povreda dokumentovani su u medicinskim izvještajima.
Uprkos svemu, Marta je ostajala uz njega, nadajući se promjeni. Vjerovala je da su njegova nasilna ponašanja povezana s alkoholizmom, i da će vremenom prestati. Ali umjesto promjene, nasilje je eskaliralo do smrtonosnog ishoda.
Nakon devet mjeseci istrage, prikupljenih dokaza i vještačenja, Ilija Batrakov je zvanično optužen za teško ubistvo, za koje mu prijeti kazna do 24 godine zatvora. Suđenje je još u toku, ali prema riječima tužilaca, količina i težina dokaza su takvi da je vjerovatnoća oslobađajuće presude gotovo nepostojeća.
Tragedija Marte Ohrisko još jednom je bolno podsjetila na važnost pravovremenog prepoznavanja porodičnog nasilja, ali i na odgovornost institucija koje bi morale reagovati na prve znake uznemirujućeg ponašanja. Marta je, kao i mnoge druge žrtve, vjerovala u mogućnost promjene, nadajući se da će ljubav izbrisati nasilje. Ta nada ju je, nažalost, koštala života.
Njena priča ne smije ostati zaboravljena. Ona mora poslužiti kao poziv na buđenje – da nijedna žena ne treba da ćuti, da strah ne smije biti jači od borbe za život, i da nasilje nikada nije izraz ljubavi.
- U mjesecima nakon što je priča dospjela u javnost, mnogi su počeli da se pitaju kako je moguće da niko nije reagovao ranije. Komšije su govorile o čudnim zvucima iz kamp-prikolice, o Martinoj izgubljenoj pojavi kada bi se povremeno pojavljivala u obližnjem selu. Niko nije znao mnogo, ali su mnogi osjećali da nešto nije u redu. Ta tišina zajednice, ta kolektivna ravnodušnost, sada se doživljava kao saučesništvo u tragediji. Aktivisti za prava žena pokrenuli su kampanju pod Martininim imenom, zahtijevajući bolje mehanizme zaštite žrtava i strožije kontrole za izolovane zajednice. Jer ako njena smrt može imati smisla, onda je to samo ako postane razlog da se spasi neka druga Marta – na vrijeme.
