Svako ko želi pokrenuti sopstveni biznis, danas je to jako teško postići. Jednostavno, rizik je preveliki, a šanse da uspijete jako su male. Jednostavno, jako je teško pokrenuti posao, a da ga neko drugi već ne radi. Mi vam danas donosimo jednu jako uspješnu priču iz Srbije. Biti crna ovca, odnosno janje, zapravo je prilično pozitivno, osim ako se rasprava ne vrti oko simbolike. Zapravo, izvorno stado Marije Rajić tome je nepobitan dokaz.

Poput Marije, diplomirane pravnice koja se ističe među obrazovanim ženama koje žive na selu, a rade u gradu, rijedak je dragulj u svojoj sredini. Posljednje četiri godine posvetila se uzgoju ovaca romanovske rase na svom imanju u Gornjoj Mutnici kod Paraćina. Ove su ovce poznate po svojim upečatljivim crnim janjadima, koji se kasnije razviju u sivkasto bijelu boju s crnim glavama i nogama. Nakon što im se vuna ostriže, vrlo su slični kozama.

Ovce zauzimaju posebno mjesto u srcima Marije i njezine kćeri Mitre, koje nadilazi puki posao. Predstavljaju ljubav, cijenjeni hobi i izvor opuštanja. S velikim razmišljanjem i promišljanjem odlučili su nazvati svoju farmu “Marijina carica”.

Romanovske ovce, porijeklom iz Rusije, potječu iz okruga Romanov u Jaroslavskoj oblasti sredinom 19. stoljeća. Zbog iznimne rodnosti zaslužila je naziv Carska, a na Marijinom imanju naziv se prirodno zadržao. Za nju su ove ovce poput kraljevske obitelji, ponašaju se poput kraljice. Marija, koja je odrasla okružena životinjama na selu, ima obiteljsku povijest čuvanja ovaca, posebno domaće pasmine. Kada se odlučila baviti uzgojem ovaca, pomno je istraživala različite pasmine i na kraju se odlučila za romanovsku. Stjecajem okolnosti, upravo u vrijeme izbijanja pandemije koronavirusa nabavila je jedanaest mladih ovaca i dva ovna. Ubrzo su se ovčice smjestile u svoj novi dom, koji Marija od milja zove “carski stan”. Njihova je štala zadivljujuća drvena građevina, a Marija je ove godine napravila iskorak u suvremenost kupnjom kamere za danonoćno praćenje ovaca. Ovaj tehnološki dodatak za nju ima veliki značaj, posebno kada je u pitanju dobrobit janjadi.

Koristeći mobilnu aplikaciju na svom telefonu, mogu na jednostavan način pratiti situaciju bez potrebe da ometam svoj san tijekom noći. Trenutno nadgledam stado od tridesetak ovaca i isto toliko janjadi rođene ove godine. Upravo sam se za ovu pasminu odlučio zbog njezine iznimne plodnosti jer je svaka ovca sposobna okotiti četiri do šest janjadi godišnje. Uz pravilnu prehranu, mogu se okotiti i dvaput u godini dana, što ponekad rezultira četvorkama. Nakon svakog rođenja, pedantno mjerim veličinu klasja svakog janjeta i pažljivo ga označavam vrpcom oko vrata, što mi omogućuje da lako identificiram njihovu majku. Romanovska pasmina ovaca ima vlastitu liniju, što zahtijeva da znamo oba roditelja i osiguravamo da nisu u bliskom srodstvu najmanje tri generacije tijekom procesa parenja. Svi moji cijenjeni “carevi” okićeni su ušnim markicama i dobro su njegovani, objašnjava naš upućeni sugovornik. Nadalje ističe kako je uzgoj ovaca divno zanimanje, osobito kada netko ima privilegiju svjedočiti čudu novog života. Biti prisutan i dočekati ovu novorođenčad i promatrati njihov rast doista je vrijedno iskustvo.

Srž priče leži u lakoći s kojom se može kritizirati rasu Romanov, pružajući osjećaj zadovoljstva. Otprilike dva do tri mjeseca nakon rođenja, mlada janjad prolazi proces selekcije. Većina ove janjadi zadovoljava tražene standarde te se potom prodaje u rasplodne svrhe. Marija ipak nekoliko janjadi drži za sebe kako bi proširila vlastito stado, dok je ostatak janjadi namijenjen konzumaciji. Odluka da se ovce ne mužu donosi se kako bi se osiguralo da janjad dobije odgovarajuću opskrbu mlijekom. Ovakav odabir ne čudi s obzirom da pasmina romanovka u pravilu ne rađa samo jedno janje, za razliku od ostalih domaćih pasmina. U stvari, ova su janjad nevjerojatno napredna i dosežu dob za rasplod sa samo šest mjeseci.

Moje je uvjerenje da bi se svatko tko posjeduje komad zemlje i živi u ruralnom području, pa čak i oni koji žele živjeti u takvom okruženju, trebao baviti nekim oblikom poljoprivredne djelatnosti. Upućujem poruku svim mladim pojedincima koji spadaju u ovu kategoriju, pozivajući ih da ne dopuste da im imovina propadne. Umjesto toga, trebali bi se truditi osigurati si hranjivu hranu i iskusiti zadovoljstvo koje proizlazi iz svjedočenja plodova njihova rada i predanosti. Marija čvrsto vjeruje da je budućnost u poljoprivredi. Unatoč svakodnevnom putu u Paraćin na posao, na pamet joj ne pada misao o preseljenju. Ostaje zadovoljna svojim usamljeničkim postojanjem na trenutnom mjestu.

Preporučeno