Sljedeća priča, a koju vam donosimo danas je jako poučna, a samo nam govori da nikada ne možemo predvidjeti šta nas čeka u budućnosti. Slijedi jako zanimljiva priča, koja će vas definitivno dirnuti u srce….
Maria Isabel Quaresma dos Santos je imala život koji bi ni najbolji scenaristi teško mogli zamisliti, a njezina priča šokirala je svijet i postala tema brojnih novinskih izvještaja. Rođena 1970. godine u selu Tabua u Portugalu, Maria Isabel je bila potpuno zdrava beba, no njezina sudbina bila je daleko od običnog djetinjstva. Nažalost, majka joj je bila bolesna, patila je od meningitisa i psihičkih problema, a svojom nesposobnošću da se brine za dijete stvorila je užasan život za svoju kćer.
Kada je Maria imala samo godinu dana, majka ju je odvela u kokošinjac, gdje ju je ostavila da živi među peradi. Ostatak obitelji nije poduzeo ništa kako bi je spasio, a umjesto da je zaštite, svi su ignorirali njen užasan životni uvjet. Tamo je provela cijelo svoje djetinjstvo, više od deset godina, a svo to vrijeme bila je potpuno lišena ljudske interakcije, majčinske ljubavi i osnovnih uvjeta za normalan razvoj. Na njenoj prehrani bile su žitarice, kupus i ostatci hrane koje su ostavljali za kokoši, a njeno tijelo je postajalo iscrpljeno od oskudne prehrane.
S obzirom na životne uvjete u kojima je odrasla, Maria je postupno preuzimala navike svojih pernatih susjeda. Hodala je malim koracima, ruke su joj lepršale kao krila, a nije mogla govoriti, niti izražavati svoja osjećanja na način na koji su to činila ostala djeca. Najstrašniji aspekt ovog života bio je da Maria nije mogla plakati, jer suze, kao osnovna ljudska komunikacija, nisu bile iskustvo koje je ikada doživjela.
Kada su doktori napokon saznali za Mariju Isabel, ona je bila hitno hospitalizirana 1976. godine zbog psihičkih i fizičkih problema. Iako su svi bili svjesni njezine teške situacije, institucije su bile ravnodušne, a nitko nije bio spreman poduzeti mjere. Liječnici su samo zapisali stanje, ali nisu poduzeli nikakve konkretne korake kako bi pomogli djevojčici. Ovaj problem s ravnodušnošću zajednice bio je ozbiljan. Ljudi u selu su znali za Mariju, ali smatrali su da nije njihova stvar. Svi su se bavili svojim teškim fizičkim poslovima, a zadatkom tuđeg života nisu se željeli miješati.
Međutim, 1980. godine, Maria Bijao, medicinska sestra u bolnici Torres Vedras, čula je o Mariji Isabel i odlučila je pomoći. Saznala je od kolegice da Maria živi u kokošinjcu i odmah se uputila u selo. Nakon što je pronašla kokošinjac, odvezla je Mariju Isabel sa sobom, premda je majka bila potpuno ravnodušna prema incidentu. Maria je provela nekoliko tjedana u domu medicinske sestre, gdje je pokazala znakove napretka. Ipak, Bicao je ubrzo shvatila da neće moći sama pružiti svu potrebnu pomoć, pa je zatražila pomoć novinarke kako bi ukazala na nehumanost ove situacije.
Priča Marije Isabel počela je puniti novinske stupce u Portugalu. I novinari su bili zaprepašteni činjenicom da su svi znali o njezinom životu, ali nitko nije poduzeo nikakve korake kako bi je spasio. Bilo je jasno da su ljudi bili ravnodušni, a društvo se nije bavilo problemima onih na marginama.
S vremenom je prva dama Portugala, Manuela Enes, prepoznala ozbiljnost situacije i inzistirala na tome da se Mariju smjesti u najbolji rehabilitacijski centar u zemlji. Na temelju svojih opažanja, liječnici su zaključili da Marija nije razvijena u skladu sa svojom dobi i da je njezina mentalna retardacija rezultat potpune izolacije i nedostatka ljudske interakcije. Njezino ponašanje bilo je određeno osnovnim biološkim instinktima. Nije znala izražavati emocije ni plakati, a sve njezine reakcije bile su oponašanje ptičjih zvukova.
Međutim, kada su stručnjaci počeli raditi s njom, nisu gubili nadu. Godinama su radili s Marijom Isabel, iako je bilo jasno da neće moći potpuno integrirati u društvo. Naučila je osnove komunikacije putem znakovnog jezika i naučila je sjesti na stolicu, što je prije bilo potpuno nemoguće. Stručnjaci vjeruju da će Maria uvijek zadržati ptičje ponašanje jer je to postalo njen način samoizražavanja.
Danas, nakon više od dvadeset godina, Maria Isabel i dalje živi u rehabilitacijskom centru. Njezina priča postala je simbol borbe za ljudska prava i pokazatelj koliko društvo može biti ravnodušno prema onima koji nemaju glas. Iako se još uvijek ponaša kao kokoš, Maria je pokazala nevjerojatan napredak, zahvaljujući ljubavi i pažnji koju je napokon primila.
Mediji nisu uspjeli doći do novih fotografija Marije Isabel posljednjih 25 godina, jer rehabilitacijski centar strogo štiti njezinu privatnost. Unatoč svemu, Maria Isabel je postala simbol nade i preživljavanja, a njezina priča ostaje snažna opomena da nikada ne smijemo okrenuti leđa onima koji najviše trebaju pomoć.
