U emisiji Pulsa Srbije, dr Vojislav Perišić, renomirani gastroenterolog, ispričao je izuzetan susret koji je doživeo. Kada je razgovarao o idealnoj hrani za jesen i zimu, stavio je naglasak na nekoliko ključnih stavki. Među njima su polukuvani kiseli kupus, šargarepa, ren i juha od knedli, a sve je bogato antioksidansima, prirodnim probioticima i vitaminom C. Uz to, pomenuo je i tradicionalni napitak vodnjiku koji se pravi od divljih jabuka. Na pitanje o dostupnosti divljih jabuka, napomenuo je da smo kao društvo daleko udaljili od naših običaja i tradicionalnih načina ishrane.
Perišić, koji je bio prisutan u bistrou, govorio je o ljekovitosti naše ishrane predaka. Naglasio je da smo kao zajednica oduvijek postojali i napredovali na ovoj ishrani, a njene dobrobiti za naše dobro su neosporne. Nakon toga, on je ustrajao u svom uvjerenju da posjeduje temeljno razumijevanje predmetne teme. Nastavio je da se bavi i temom psihoterapije. Psihoterapeuti se ne skidaju na TV-u. Jednom sam bila udata za psihoterapeuta i nikada nisam imala problema. Međutim, doživio sam neke neobične vizije. U jednom od ovih slučajeva pojavio mi se pokojni pjevač Marinko Rokvić, kako je ispričao govornik.
Nakon što je Marinko Rokvić preminuo, posjetio sam ga. Možda izgleda nevjerovatno, ali Marinko se pojavio na mojim vratima. U početku sam mislio da gubim razum. Pitao sam ga: “Marinka, jesi li to stvarno ti?” Na šta je on odgovorio: “Ja sam profesor.” Zatim me je pitao koju pesmu treba da izvede za mene. Kao što ste možda i pretpostavili, otpjevao je “Ti si otišao!” i oprosti se od mene rečima: “Zbogom profesore.” Kunem se životom, ako lažem, neka me nebesa udare, izjavio je Perišić.
Nastavio je da pripovijeda uporedivu pojavu koja uključuje pacijentkinju koju je liječio u njenim posljednjim trenucima. Žena koju sam sreo bila je oličenje ljepote, najsjajnija koju sam ikada vidio. Međutim, 1992. godine njen život se gasio. Po mom dolasku je izrazila nevericu. Zatražio sam da svi napuste prostorije, i dok sam je držao za ruku, predložio sam da razgovaramo. U tom trenutku je bila ponoć i razgovarali smo skoro sat vremena. Dok je zatvarala oči, spokojan osmeh joj je krasio lice. Nakon naše rasprave, dogodila se jedna izvanredna pojava.
Nakon tog događaja, u naredne dvije decenije, zvao bi me svakog ponedjeljka otprilike u 1:30 ujutro i pitao: “Kako ste, profesore?” U početku sam mislio da gubim razum, ali sam se na kraju povjerio jednom istaknutom biskupu i objasnio situaciju. Biskup je tada tvrdio da je pokušavala da me kontaktira i podsjeti me na moje vjerske obaveze u vrijeme suda. Zbunjen, zamolio sam velečasnog da pojasni, na šta mi je on odgovorio: „Zaista, to je upravo ono na šta mislim.
