– Za danas jedna jako zanimljiva tema, koaj je povezna sa mješovitim brakovima. U Srbiji je to postalo itekako popularno u posljednje vrijeme, kada srednjovječni muškarci žene albanke, i na tome im niko ne zmajeri. Mi danas govorimo o braku između bpšnjakinje, i čovjeka iz Srbije, a upoznali su se za vrijeme početka građanskog rata na Balkanu.
Kako navodi Naj žena, Merima i Dušan su proslavili tri decenije bračne sreće. Uprkos preprekama koje su predstavljale njihove različite nacionalnosti i vjere, neustrašivo su razmijenili zavjete u Beogradu usred previranja u bosanskom ratu.
- Godina 1992. svjedočila je kritičnoj odrednici života ili smrti pojedinaca u Bosni: njihovoj vjerskoj pripadnosti, da li su kršteni ili su bili pripadnici druge vjere, posebno Srbi ili muslimani.
Godine 1992. Merima Buzimkić, porijeklom iz Bosanskog Grahova, vojnim avionom je odvažno putovala od ratišta u Kninu do Beograda, vođena odlučnošću da pronađe svoju tetku koja živi u Batajnici.
Merima je za Najbolju ispričala da se njen sudbonosni susret sa sadašnjim suprugom Dušanom dogodio u Beogradu 22. oktobra 1992. Nakon mesec dana zajedničkog druženja, Dušan je Merimi uputio poziv za okupljanje u njegovoj kući. Upravo tokom tog događaja, gde je Merima došla da pomogne njegovoj majci, Dušan ju je iznenadio iskrenom prosidbom.
U jeku bosanskog rata, uz neizvjesnost oko sudbine njenih roditelja i haos koji se oko nje odvijao, Merima je donijela odluku da ostane uz Dušana i stupi u brak s njim.
Godinu dana smo živeli zajedno bez bračnih veza, marljivo radeći i akumulirajući sredstva pripremajući se za svadbu. Nedugo nakon razmjene zavjeta, blagoslovljeni smo dolaskom dvoje dragocjene djece.
Neki pojedinci su prvobitno oklevali kada je došlo do ideje da se muslimanka i pravoslavac ujedine u braku usred rata. Međutim, bez sumnje zbog skepticizma, par je ostao nepokolebljiv u svojoj posvećenosti jedno drugom i želji da se vjenčaju. Ove godine, u mjesecu oktobru, Marija i Dule će radosno obilježiti tri decenije bračnog blaženstva.
Nakon što sam otkrio da su moji roditelji i dalje živi nakon dužeg odsustva, preuzeo sam na sebe da se dopisujem s njima putem pisanog pisma. U ovom pismu prenela sam vest o braku sa Dušanom Pavlovićem u Beogradu i činjenicu da smo blagosloveni dvoje dece. Čak i kada bi gajili bilo kakve negativne emocije, njihova sposobnost da vrše uticaj na mene bila bi uzaludna, jer sam već uspostavio svoj samostalan život i izgradio svoju porodicu.
U početku je postojao nagoveštaj ogorčenosti Meriminog oca Osmana zbog njenog braka sa Srbinom. Međutim, njihova perspektiva se brzo promenila kada su upoznali Dušana.
- Kada su otkrili moj opstanak, njihova radost je bila opipljiva, jer su se bojali da će i mene izgubiti. U početku je moj otac gajio bijes, ali kako se kaže, svoje meso se ne jede. Nakon tragičnog gubitka mog brata tokom rata u Bosni, naša porodica se svela na dvije sestre i mene. Dušana, koga su moji roditelji najviše cenili, često su spominjali kao svog najizuzetnijeg zeta.
Moj otac se nalazi u jedinstvenoj situaciji kada je u pitanju religija, jer se svaka od njegove tri ćerke udala za nekog drugog religijskog porekla. Jedna sestra živi u Njujorku sa mužem Amerikancem, druga sestra je udata za muslimana u Bosni, a ja sam udata za Dušana, koji je Srbin. Dakle, moj otac sada ima predstavnika tri različite religije u svojoj porodici.
Po dolasku Merime u Beograd 1992. godine njeno mesto porekla i versko poreklo bili su nadaleko poznati, ali ona tvrdi da nikada nije naišla na pogrdne reči.
Tokom svog života imao sam sreću da se nikada nisam susreo sa neprijatnim iskustvom da me vređaju ili da dobijam neodobravajuće poglede od drugih. Iako sam naišao na pojedince koji su pretrpjeli srceparajući gubitak voljenih u tom konkretnom sukobu, mogu iskreno reći da nikada nisam osjetio nelagodu ili uznemirenost.
Na današnji dan Merima i Dušan se okupljaju sa svojim najmilijima kako bi obeležili Božić. Dok Merima obično obilježava Bajram, ona izražava svoje divljenje svim kršćanskim vjerskim svečanostima, naglašavajući da njena lična uvjerenja i nacionalnost ne određuju njeno postojanje.
Važnost nečijeg karaktera mi je značajna. Da li je neko kršten ili praktikuje određenu vjeru ili ne, nije bitno, kako navodi Merima. Ona dalje napominje da je to vjerovanje usadila i svojim kćerkama.
Merima radosno slavi Uskrs sa svojom porodicom, pedantno postavljajući sto u skladu sa njegovanim hrišćanskim tradicijama.
Da li je zaista važno da li smo „pevani ili pevani“, bez obzira na našu orijentaciju, nacionalnost ili verska uverenja, sve dok smo ljudi i imamo obilje ljubavi prema svima? A ima li išta ljepše od svjedočenja očuvanja vlastitog identiteta, poštovanja prema drugima i prevladavanja harmonije među pojedincima?
